Europska komisija je sredinom mjeseca objavila revidirane i nešto optimističnije izglede očekivanja ekonomskog rasta u 2023. za Europsku uniju i eurozonu nego što je to bio slučaj u jesenskim predviđanjima.

Naime, očekivanja ekonomskog rasta za eurozonu podignuta su sa 0,3 posto na 0,9 posto. Istovremeno, projekcije rasta za šire područje Europske unije je revidirano sa 0,3 posto na 0,8 posto. Uistinu, sudeći prema posljednjim objavama ekonomskih indikatora, kao i sentiment indikatorima za nadolazeće razdoblje, čini se kako početak godine za eurozonu nije ipak toliko težak koliko se inicijalno predviđalo. Međutim, jedna lasta i dalje ne čini proljeće.

Industrija i dalje problem

Niz problema radi kojih su analitičari inicijalno upozoravali na potencijalne recesijske pritiske u eurozoni, i dalje ostaju prisutni, samo se u ovom trenutku još uvijek nisu materijalizirali onim intenzitetom kojim se to predviđalo. U središtu tih problema ostaje industrijski sektor sa prilično neizvjesnom budućnosti.

Naime, cijene prirodnog plina u Europi zabilježile su snažan pad u protekla četiri mjeseca nakon što su u kolovozu prošle godine dosegnule povijesno rekordne razine. Razlozi takvog kretanja su dvojaki. S jedne strane, nakon što su isporuke iz ruskih plinovoda strmoglavo pale nakon početka rata u Ukrajini i posljedičnih ograničenja na uvoz ruske nafte i plina, Europa je relativno brzo uspjela povećati priljev plina od drugih dobavljača.

Zimu smo tako dočekali sa gotovo u potpunosti popunjenim skladištima plina. Istovremeno, potražnja za plinom je smanjena zahvaljujući racionalizaciji potrošnje kućanstava i kompanija, ali i iznadprosječno visokim jesenskim temperaturama koje su smanjile potražnju za plinom radi grijanja. U svjetlu navedenoga, Europa je uspjela izbjeći najgori mogući scenarij na kojem su se najvećim dijelom temeljila recesijska predviđanja za prvi kvartal.

Naime, u slučaju nestašice plina, prednost u potrošnji imala bi kućanstva koja plin koriste za grijanje, dok bi dijelovi industrijskog sektora (posebice oni s visokim intenzitetom potrošnje energije) diljem eurozone bili prisiljeni privremeno obustaviti proizvodnju.

Snažan pad od 7,5 posto zabilježen je i u sektoru proizvodnje metala/Reuters

Ipak, čak i u ovom optimističnom scenariju, i unatoč sufinanciranju cijena energenata od strane vlada u velikom broju zemalja, industrijski sektor se našao pod relativno snažnim pritiskom, s pojedinim pozitivnim iznenađenjima. Da bismo razumjeli što se događa na razini eurozone dovoljno je proučiti kretanja u nekoliko zemalja članica koje čine okosnicu europske industrije.

Njemačka, Francuska, Španjolska, Italija, Nizozemska i Poljska čine oko 80 posto industrijske proizvodnje Europske unije. Samo Njemačka, čija proizvodnja doseže gotovo trećinu ukupne vrijednosti industrijske proizvodnje, u prosincu je zabilježila pad proizvodnje od 3,1 posto mjesečno. Na godišnjoj razini industrijska proizvodnja je pala za gotovo 4 posto.

Ukoliko promotrimo kretanje u energetski najintenzivnijim industrijskim sektorima, tada govorimo o padu proizvodnje od 6,1 posto mjesečno, odnosno padu od gotovo 20 posto godišnje. Jedina svijetla točka ovog izvještaja jest kako je situacija mogla biti i mnogo gora da je došlo do snažnijih obustava proizvodnje u energetski intenzivnim sektorima. U Italiji izvještaj za prosinac je izgledao nešto bolje.

Naime, nakon tri uzastopna mjeseca pada, industrijska proizvodnja je ostvarila rast od 1,6 posto mjesečno. Ipak, energetski intenzivna proizvodnja kao što je proizvodnja kemikalija, plastike i keramičkih pločica, papira, te metala i metalnih proizvoda, i dalje se nalazi pod snažnim pritiskom, potvrđujući i dalje snažan negativan učinak turbulencija u energetskom sektoru na industrijsku proizvodnju.

U Francuskoj je također zabilježena pozitivna stopa rasta u prosincu (+1,1 posto mjesečno). Rast je pritom primarno nošen proizvodnjom opreme za transport, koja se nastavlja oporavljati nakon dugog perioda poteškoća izazvanih poremećajima u opskrbnim lancima. Ipak, proizvodnja je pritom i dalje ostala na svega 85 posto razine iz pred-pandemijskog perioda.

Zaboravite na jeftini plin

Na razini Hrvatske, rast industrijske proizvodnje je usporio već u prvih deset mjeseci prošle godine, dok je u skladu s pretežitim kretanjima u vanjskom okruženju, u studenom i prosincu zabilježen pad proizvodnje od 2,3 posto i 2,4 posto, respektivno. Kao što je slučaj i u drugim zemljama članicama eurozone, pad proizvodnje je najizraženiji upravo u energetski intenzivnim sektorima. Proizvodnja kemikalija tako je smanjena za 21,4 posto u prosjeku u 2022. u odnosu na prethodnu godinu. Snažan pad od 7,5 posto je zabilježen i u sektoru proizvodnje metala.

I dok je najgori scenarij privremeno izbjegnut, nameće se pitanje kakve su dugoročne implikacije energetske krize na europski industrijski sektor. Unatoč tome što su zalihe plina za ovu zimu uspješno osigurane, izgledno je kako kretanja na europskom energetskom tržištu u ostatku 2023. neće biti ništa manje izazovna nego što su bila prošle godine.

Uzimajući u obzir zaoštravanje zimskih uvjeta u siječnju i veljači, zalihe prirodnog plina u Europi izgledno će biti velikim dijelom ispražnjene do proljeća. Plin iz ruskih plinovoda neće biti lako zamijeniti u kratkom roku, a dostupna rješenja pritom ostaju skuplja od ruskog plina.

Europske zalihe u 2022. su se barem djelomično punile iz ruskih plinovoda početkom godine, no ako je suditi prema trenutačnoj situaciji, ta je mogućnost do daljnjega eliminirana. U takvim okolnostima, cijene plina izgledno će ostati na povišenim razinama kroz cijelu ovu godinu. Uzimajući u obzir kako je plin najvažniji pojedinačni izvor energije za europska industrijska poduzeća, evidentno je kako će se europska industrija, te posebice njezini energetsko intenzivni sektori, nastaviti suočavati s nizom izazova i u narednom razdoblju s potencijalnim dalekosežnim negativnim implikacijama.

Industrije s većim intenzitetom plina u proizvodnji (mjereno milijunima tona ekvivalenta nafte), više se oslanjaju na plin kao izravni ili neizravni input u proizvodnji, što znači da su njihovi ukupni troškovi proizvodnje pod snažnim utjecajem promjena u cijeni plina, te se stoga snažna povećanja u cijeni tog energenta negativno odražavaju na konkurentnost i profitabilnost poslovanja. Drugi kanal kroz koji se više cijene plina negativno odražavaju na industrijski sektor cijene su električne energije s obzirom da se mnoge europske zemlje uvelike oslanjaju na plin u proizvodnji struje.

U zemljama čija proizvodnja električne energije je visoko ovisna o plinu ugroženi su ne samo industrijski sektori koji su ovisni o plinu u proizvodnji, već i oni koji u proizvodnji dominantno koriste električnu energiju. To poprilično širi već ionako podužu listu ugroženih sektora. Rast cijena samo je djelomično kompenziran kroz sufinanciranje troškova od strane države.

Teška odluka

Iako je energetska kriza uzrokovana ratom u Ukrajini podignula cijene energenata na svjetskoj razini, zamjetne su razlike između Europe – koja se trenutačno bori s daleko najvišim cijenama energenata i rizikom njihove nestašice/racionalizacije potrošnje – i ostatka svijeta. U takvim okolnostima, prijeti opasnost od eventualne selidbe dijela kompanija u zemlje svijeta s nižim troškovima energenata i njihovim manje neizvjesnim dotokom.

Prema navodima nekih kompanija, uvoz gnojiva u Europu trenutačno je upola jeftiniji nego njegova proizvodnja u Europi. Neki od europskih proizvođača imaju proizvodne kapacitete i u drugim regijama te su već preusmjerili jedan dio proizvodnje u njih.

Za mnoge, privremena obustava proizvodnje nije opcija, s obzirom da bi ponovno uspostava proizvodnje zahtijevala značajne troškove. Izuzev viših troškova energentskih inputa, europski industrijski sektor bori se i sa značajno višim troškovima radne snage u odnose na neke od potencijalnih konkurentskih destinacija za proizvodnju.

Odluke o selidbi proizvodnje u druge dijelove svijeta zasigurno neće biti donijete preko noći s obzirom na visoka investicijska ulaganja koja bi izazvala u inicijalnim fazama. Ipak, širom Europe rasprostranjena smanjenja proizvodnje izazivaju zabrinutost da bi kriza mogla otvoriti europska vrata konkurentima iz regija s nižim troškovima energenata.

Jednom kada se cijene energetskih inputa normaliziraju, prekinute trgovinske tokove bit će teško ponovno uspostaviti. Dodatno, smanjenje ili zaustavljanje izvoza iz Europe, iako privremeno, dovodi do značajnog rizika od trajnog gubitka tržišnog udjela u inozemstvu. Ukoliko nesigurnost u opskrbi i visoke cijene energenata potraje izvjesno duže razdoblje, što se čini relativno izglednim uzimajući u obzir okolnosti, izgledno je kako bi se značajan dio energetski intenzivne proizvodnje mogao preseliti u inozemstvo.

Što dulje traje nesigurnost u opskrbi energentima, zahtjevi za racionalizacijom njihove potrošnje, nadproporcionalno visoke cijene u odnosu na druge dijelove svijeta, to više raste prijetnja masivne deindustrijalizacije Europe čije ćemo posljedice, ukoliko se realizira, osjećati desetljećima. Čini se gotovo suvišnim napomenuti kako bi selidba industrijske proizvodnje uzrokovalo začarani krug rasta nezaposlenosti, pada kupovne moći stanovništva, pada potrošnje te u konačnici i dugoročnu recesiju.

Uzimajući u obzir visoku izloženost hrvatske ekonomije prema Njemačkoj i Italiji koje zajedno apsorbiraju oko trećine domaćeg izvoza roba i usluga, ali i prema ostalim zemljama Europske unije, evidentno je kako bi ovakva negativna kretanja u vanjskom okruženju imala snažne reperkusije i po domaću ekonomiju.