Partneri iz Europske unije iz iskustva znaju da se ništa ne može pomaknuti prema naprijed ako se Francuska i Njemačka ne slažu s tim te da francusko-njemački konsenzus općenito utire put širem sporazumu. Sada je vodstvo potrebnije no ikad. Suočena s brojnim unutarnjim i vanjskim izazovima, Unija mora preispitati svoje prioritete, a možda i samu svoju svrhu.

Europski projekt nekada se definirao u smislu ekonomske i političke integracije, ali nastao je zastoj u integracijama, a daljnji napredak – u područjima kao što su bankarstvo i financije, energetika i digitalne usluge – suočava se sa značajnim preprekama. EU je također proizvod globalnog poretka utemeljenog na pravilima, ali poslijeratni sustav iz kojeg je nastao ubrzano se raspada.

Scholz i Macron bez kemije
Europski čelnici uzimali su mir na kontinentu zdravo za gotovo, ali ruska invazija na Ukrajinu pružila je snažan podsjetnik na granice meke moći. U eskalaciji geopolitičkih napetosti, Njemačka i Francuska moraju pomoći u redefiniranju ciljeva i prioriteta europskog projekta.

Međutim, spore se oko nekoliko ključnih izazova, uključujući krizu zemnog plina i budućnost europskog energetskog sustava; odgovarajućeg odgovora na američki Zakon o smanjenju inflacije (IRA); integracije obrane i stajališta bloka u odnosu na Kinu. Te su napetosti bile vidljive u iznimno suhoparnoj zajedničkoj izjavi predsjednika Emmanuela Macrona i njemačkog kancelara Olafa Scholza povodom 60. obljetnice Elizejskog ugovora.

Nekoliko čimbenika temelj je razilaženja između Njemačke i Francuske. Za početak, Scholzu i Macronu nedostaje osobna kemija. Našli su se i u osebujnim političkim situacijama na domaćem terenu, dok se Scholz bori za upravljanje trostranačkom koalicijom, a Macron pokušava vladati bez većine u Narodnoj skupštini.

Ali za to postoje dublji razlozi. Značajno je da je promjena globalne dinamike moći dovela do ponovnog pojavljivanja dugogodišnjih razlika između francuskih i njemačkih ekonomskih filozofija. Iako Francuska smatra raspad poslijeratnog sustava prilikom za ponovnu uspostavu svog suvereniteta, Njemačka taj tektonski pomak smatra potencijalno smrtonosnom prijetnjom svojem gospodarskom modelu.

U očajničkom nastojanju da očuva svoj status izvozne sile, Njemačka traži trgovinsku diverzifikaciju, zalažući se za nove trgovinske sporazume EU s SAD-om, azijskim zemljama i Ujedinjenim Kraljevstvom.

Dobra vijest je da razlike nisu nepremostive. Sklonost Francuske proizvodnji strateški važnih dobara u EU i cilj Njemačke da diverzificira svoje trgovinske odnose međusobno se nadopunjuju. Ipak, kako bi prebrodile razilaženje, dvije zemlje moraju se dogovoriti o zajedničkom strateškom okviru i u tom pogledu još su jako udaljene.

Energija, inflacija, sigurnost
Energija je jedan primjer toga. Dok Francuska na prijelaz na nultu neto stopu gleda kao na priliku za ponovnu uspostavu energetske neovisnosti i planira se uvelike oslanjati na nuklearnu energiju, Njemačka je taj prijelaz smatrala prilikom za trgovinu vodikom i električnom energijom iz obnovljivih izvora, pri čemu je prirodni plin služio kao most između sadašnjeg i budućeg sustava – sve dok rat u Ukrajini nije sasjekao te planove u korijenu.

Njemačka je sada rastrgana između snova o zelenijoj budućnosti i sumorne stvarnosti ovisnosti o uvozu plina. Izbori koje zemlje donose u krizama oblikuju njihovu budućnost, ponekad nepovratno. Zakon o smanjenju inflacije, zakon o klimatskim promjenama Bidenove administracije, mogao bi biti prekretnica.

Klimatska strategija EU osmišljena je kako bi bila fiskalno neutralna i kompatibilna s globalnim načelima tržišnog natjecanja. Zakonom o smanjenju inflacije, SAD je izabrao suprotnu strategiju. Daleko od fiskalne neutralnosti, Zakon o smanjenju inflacije uvelike se oslanja na subvencije i namjerno je distorzivan, s obzirom na to da su subvencije uvjetovane predanošću tvrtki otvaranju radnih mjesta sa sjedištem u SAD-u i isplati prevladavajućih plaća.

Europski čelnici još nisu odlučili trebaju li pokušati oponašati Zakon o smanjenju inflacije, za koji tvrde da diskriminira tvrtke sa sjedištem u EU, i krenuti u utrku za subvencije ili graditi na njegovom DNK-u i uzvratiti vlastitim instrumentima za trgovinu i tržišno natjecanje. Nedavne izjave upućuju na to da naginju prvoj opciji.

Rat u Ukrajini naglasio je hitnu potrebu da obje zemlje revidiraju svoje sigurnosne strategije. Dok je njemačka vojska disfunkcionalna, francuska je stvorena za male intervencije. No, umjesto da rade zajedno, dvije zemlje opet su u sukobu.

Francuska je bila uznemirena odlukom Njemačke da se oslanja na američko naoružanje umjesto da ulaže u izgradnju obrambenih sposobnosti Europe. A Njemačka pak sumnja da će Francuska, jedina članica EU s nuklearnim naoružanjem, proširiti svoj nuklearni kišobran izvan nacionalnih granica.

Ishitreni kompromis neće biti dovoljan za premošćivanje značajnih razlika. Francuska i Njemačka moraju započeti težak proces rješavanja pitanja koja stoje na putu dubljoj integraciji i uspostaviti realne ciljeve i očekivanja. Redefiniranje partnerstva starog 60 godina nikada nije lako i upravo zato to moraju učiniti sada. Sudbina Europe mogla bi ovisiti o tome.