Ako je netko sumnjao da je u Hrvatskoj počela predizborna kampanja uoči superizborne 2024., obećanje o narodnim obveznicama “da narod nešto zaradi, ne samo banke” bila je definitivna potvrda.

Vlada na čelu s Andrejom Plenkovićem, koja afere proizvodi po stopi produktivnosti na kojoj bi joj pozavidjela i njemačka prerađivačka industrija, preko noći je shvatila da je uvođenje eura i ulaska u Schengen limun koji će moći cijediti vrlo kratko.

I to, jasno, može zahvaliti samo svojoj teško razumljivoj kratkovidnosti. Istini za volju, prilagodba ekonomije na euro velik je uspjeh (ne ulazimo u fino prilagođavanje brojki kriterijima za inflaciju, primjerice, o čemu se da raspravljati), no kad se već odlučila zamijeniti nacionalnu valutu u godini dok inflacija bjesni, trebalo je puhati na hladno.

Trebalo je izvući tešku artiljeriju, no cijela stvar odrađena je prilično amaterski. Ideja o crnim listama, koje su europski susjedi naglašavali kao najbolji instrument protiv zaokruživanja cijena, zakopana je duboko u ladici.

Nije bolje prošla ni realizacija projekta tajnih kupaca. Umjesto da budu kao kakav-takav korektiv protiv nepoštenih praksi, Vlada ih je pretvorila u krezubog tigra obvezom da se trgovcima najave i poslušno im dostave popis proizvoda prije odlaska u kontrolu.

I gle čuda, nije bilo prijava. Možda bi takva naivnost i prošla da godinu i pol ne divlja inflacija kakvu Europa nije iskusila desetljećima. Naravno da je svatko tko je mogao više troškove prevalio na konačne cijene.

Pa je Vladi ostalo da nemušto prijeti trgovcima trpajući u isti koš mutikaše koji su cijene zaokruživali jer je bila prilika da se ne inkomodiraju s eurokovanicama s onima koji su mjesecima gledali eroziju svojih marži. Euro je uveden prije 40 dana, a od bijelih lista još ništa.

Afere kao na traci
Iako je inflacija u siječnju usporila na valu jeftinijih energenata, a iz HNB-a požurili reći kako, eto, euro ni kod nas nije imao veze s inflacijom, bijes građana koji iz dana u dan gledaju koliko si manje toga mogu priuštiti, sve se više kumulira.

Ne pomažu ni aferični ministri, državni tajnici, gradonačelnici i korupcijsko-nepotistička hobotnica isprepletena od najnižih do najviših grana vlasti bahati do razine da se zapošljavanja dogovaraju SMS porukama. Da ne spominjemo izvlačenje milijardi iz Ine, vjetroelektrane, softvere, cvjećarnice, ljude u kontejnerima na Banovini dok se (u međuvremenu smijenjeni) ministar slika na nogometnom prvenstvu.

U takvoj je konstelaciji jedino racionalno, mora se priznati, posegnuti za isprobanim rješenjem – kupovinom birača. Ne treba tu velike pameti kako to odraditi – prvo, jasno, treba umiriti eventualne nezadovoljnike u vlastitim redovima.

Tako je premijer par dana prije kraja siječnja slavodobitno objavio da se ukida zakon po kojem je smanjena braniteljska mirovina po posebnim propisima za oko 62 tisuće branitelja te im se vraća 10 posto dodatka.

A onda je puštena bomba o narodnoj obveznici gdje se mreža baca široko. Ministar financija Marko Primorac, sasvim ozbiljnog lica, mora mu se priznati, objašnjavao je da će one biti investicijska prilika za hrvatske građane da ostvare prinose iznad 3 posto u dvije godine dok su u bankama kamatne stope blizu nule.

Jasno, zašto i građani ne bi nešto zaradili, a ne samo velike banke, kad država ionako mora refinancirati dospijeće domaće obveznice početkom travnja? Uz to, bit će to poticaj lokalnom tržištu kapitala, vječno gladnom novih izdanja, na koje će se listati obveznica što je dobro za gospodarstvo u cjelini.

Mediji su, potom, začinili cijelu priču analizama o koristima zaduživanjima na domaćem tržištu, testiranju povjerenja u institucije države, kao i ublažavanju inflatornih te pritiska na nekretnine ako se dio štednje prelije u drugu imovinsku klasu. Svi ti argumenti stoje uz veliko ‘ali’ – ovisno o iznosu.

Štednja u bankama doseže oko 35 milijardi eura i država može bez problema posuditi 10 milijardi, ali joj to ne treba. Potrebe za refinanciranjem za ovu godinu iznose 8,5 posto BDP-a, oko 6,1 milijardu eura.

Od toga se izdanjima obveznica planira pokriti 4,2 milijarde. Početkom travnja dospijeva 1,5 milijardi dolara uz 5,5 posto prinosa i to je (vjerojatno) iznos za koji se slaže izdanje, ostane li resorno ministarstvo pri planu financiranja. A milijardu, pa čak milijardu i pol eura, nije dovoljno za bilo kakve strukturne zaokrete ekonomske politike.

Iznos nedovoljan za promjene
Taj iznos neće ispuhati balon na tržištu nekretnina na kojem se glavnina transakcija ionako odradi u kešu, pogotovo ako država stavi plafon za pojedinačne pakete. Niti se može značajnije smanjiti vanjsku ranjivost zemlje, pogotovo ne kada je euro domaća valuta. Niti da će pomoći razvoju tržišta kapitala. Da je država za njega zaista zainteresirana odavno bi listala (barem manjinske) pakete javnih firmi.

Smiješna je i ideja da banke i ostali financijski posrednici oboružani lobistima(!) neće zaraditi. Pa banke su ionako aranžeri izdanja, samo će za razliku od inače, kada ga otkupljuje nekolicina fondova i osiguravatelja, u ovom slučaju moraju angažirati čitavu mrežu poslovnica i ljudi u koje će građani doći i predbilježiti za kupnju.

Pritom treba riješiti niz logističkih pitanja, primjerice, što ako netko nije klijent te banke ili da li omogućiti upis u svim ili ponekim poslovnicama… Radi se o velikoj operaciji koju će banke, s pravom, naplatiti. Jednako kao što su to učinile kada su se glasovi kupovali dionicama Ine i HT-a na što neodoljivo podsjeća ova situacija.

Sve to ne znači da građani neće zaraditi više nego bi da drže novac u banci ili da to nije dobra investicijska alternativa. No, koliko god ministar ozbiljnog lica uvjeravao građane, narodna obveznica je operacija kupovanja glasova poreznih obveznika njihovim vlastitim novcem.