Izbor Olivera Dulića za predsjednika Skupštine Srbije, posebno poslije skandalozne epizode s radikalom Tomislavom Nikolićem, za mnoge je predstavljao iznenađenje. Vjerovalo se da u Demokratskoj stranci (DS), kojoj je koalicijskim dogovorom pripalo mjesto predsjednika parlamenta, ima ambicioznijih i javnosti poznatijih kandidata. Neki analitičari smatraju da je nagodbenjaštvo i popustljivost predsjednika DS-a Borisa Tadića ozbiljno ugrožavalo koherentnost DS-a i da je protežiranje Dulića neka vrsta ustupka mlađem i energičnijem stranačkom krilu. To je ona struja koja je iskrenije privržena političkim idejama pokojnog Zorana Đinđića i za koju mnogi vjeruju da je bliska liberalnim stavovima Čedomira Jovanovića. Oliver Dulić je po mnogo čemu neobična ličnost. Kao student Medicinskog fakulteta u Beogradu 1997. godine postaje jedan od predvodnika mladalačkog bunta protiv Miloševićeva režima. Zajedno s Čedomirom Jovanovićem, Ivanom Marovićem, Čedomirom Antićem i velikim brojem mladih gnjevnih ljudi organizira pokret Otpor, po mnogima najvažniju kariku antimiloševićevske političke fronte. Za razliku od neobuzdane energije Jovanovića ili Marovića, najizraženije osobine Dulićeva karaktera su taktičnost i smirenost. Oni koji ga bolje poznaju, tvrde da je to čovjek koji se nikada ne svađa. Možda je to osobina koju je stekao u svom zavičaju. Rođen je 1975. godine u Beogradu, kao treći od četvorice sinova Nade i Ivana Dulića, a djetinjstvo i mladenačke dane proveo je u Subotici. A tamo na sjeveru Bačke ljudi ipak žive nekim mirnijim ritmom i pokazuju više staloženosti. To ne znači da je Dulić bio otporaš-diplomat i da su udarci Miloševićevih pendrekaša završavali samo na leđima nestrpljivih. Njegov sportski duh – punih 15 godina aktivno se bavio vaterpolom – temelj je njegove nevjerojatne energičnosti. Uvijek je bio tamo gde je bilo najtvrđe i najopasnije, ne odstupajući od svojih prepoznatljivih manira – uljudnosti i taktičnosti. U zemlji kakva je bila Srbija Miloševićeva vremena, to ponekad nije bila dobra preporuka, pa ga je načelnik subotičke policije Radovan Knežević, kada se sredinom 2000. godine raspitivao za pritvorenog brata Modesta, udario upaljačem po glavi. Poslije oktobarskih promjena Knežević je postavljen za načelnika Uprave za borbu protiv organiziranog kriminala (UBPOK), dok je Oliver Dulić čekao svibanjski skupštinski rasplet 2007. da bi postao treći čovek u Srbiji.

Osim uglađenih manira, Dulić ne uspijeva prikriti suptilne crte svog karaktera. Osim osnovne, u Subotici je završio i Muzičku školu. Oni koji ga poznaju tvrde da uspješno svira tamburu, klavir i gitaru. Njegova profesionalna preokupacija je medicina. Poslije Medicinskog fakulteta, koji je završio 1999. godine, svoj prvi posao nalazi u službi Hitne pomoći. Na platnoj je listi Odjeljenja ortopedske kirurgije i traumatologije Subotičke bolnice, ali ga specijalizacija u Beogradu prisiljava da više vremena provodi u glavnom gradu. Upisao je poslijediplomski studij i autor je nekoliko radova iz oblasti kirurgije, koji su predstavljani na studentskim kongresima u Berlinu, Kairu i Miamiju. Već su njegove prve izjave poslije izbora za predsjednika Skupštine Srbije pokazale da će se parlament suočiti s čovjekom koji će pokušati da promijeni sliku i retoriku visokog narodnog doma. Najavio je da će se svim silama truditi izbaciti prostački rječnik iz Skupštine i da neće biti blagonaklon prema zahtjevima poslanika da im se povećaju plaće. Jednostavno je obrazložio da skupština nije iznad društva i da poslanici moraju dijeliti sudbinu društva. Tek kad plaće u privredi porastu, bit će prostora za povećanje poslaničkih privilegija, zaključio je Dulić. Oliver Dulić tečno govori engleski, a služi se i mađarskim, norveškim i njemačkim jezikom. Vlasnik je tvrtke za prodaju računala, opreme i softvera DG computers u Subotici i vjenčanog prstena, koji je dobio na poklon od Andreje, s kojom još nema djece.