Rat u Ukrajini utjecao je na politički život u zemljama širom svijeta, a taj je utjecaj bio veći u zemljama koje su politički najbliže ne Ukrajini nego Rusiji. Budući da je Ukrajina demokracija, a Rusija autoritarna kleptokracija, rat je ukazao na temeljni sukob alternativnih političkih sustava. Ta dinamika znatno povećava rizik jer bi vojni poraz demokracije mogao biti poziv diktatorima drugdje za nastavak svojih osvajanja.

Srećom, kako se rat odugovlačio, utvara populizma povukla se u Europi, gdje je zasjenjena većom prijetnjom pobjede Rusije. Dok su ti populisti s proruskim sklonostima marginalizirani, oni koji su moderirali i javno pružili potporu Ukrajini dobrodošli su natrag u ekipu, unatoč tome što su godinama potkopavali demokraciju kod kuće.

Varšava – Budimpešta: hladno
Primjerice, prije ruske invazije, poljskog predsjednika Andrzeja Dudu prihvaćali su hladno i neprijateljski gotovo svugdje na Zapadu. Ipak, njegova čvrsta potpora Ukrajini pretvorila ga je u ključnog sudionika velikih transatlantskih i europskih sastanaka i važnog partnera antipopulističkim zapadnim političarima i ponajviše američkom predsjedniku Joeu Bidenu.

Istodobno, sam Duda postao je u manjoj mjeri populist. Premda nikada nije bio neovisni mislilac ili političar, on se sada vodi napucima iz američkog veleposlanstva, a ne od vođe stranke Pravo i pravda (PiS) Jarosława Kaczyńskog, kojem duguje trenutačnu poziciju. Čini se da je Duda zaključio da ga Kaczyński ne može nagraditi međunarodnim profilom kao što to mogu Amerikanci.

U međuvremenu, proruski populisti gotovo svugdje su pali u nemilost. Značajna iznimka je mađarski premijer Viktor Orbán, koji je dugo uvjeravao mađarske birače da njihova zemlja može zauzeti najbolji od svih mogućih gospodarskih svjetova žongliranjem odnosima s Rusijom, Kinom i Europskom unijom. Ali čak je i Orbán morao ublažiti svoju poziciju.

Nije se usudio blokirati najveći dio zapadnih sankcija protiv Rusije jer zna da mora lijepo postupati s EU-om kako bi primio sredstva paketa za oporavak od COVID-a koja su uskraćena kao posljedica njegovih kršenja vladavine prava. Orbán je tako u neizvjesnosti, nije ni izopćenik ni partner vođama u Washingtonu, Londonu, pa čak ni Berlinu.

No, prethodno neoborivoj osi Kaczyński – Orbán došao je kraj. Poljska opskrbljuje Ukrajinu svim vrstama oružja, uključujući više od 200 tenkova; i upravo je izjavila da će biti prva zemlja koja će je opskrbiti njemačkim tenkovima Leopard 2. S druge strane, Mađarska ne samo da odbija pomoći Ukrajini, već također prenosi rusku propagandu putem svojih medijskih kanala pod kontrolom vlade.

Kao posljedica toga, došlo je do zahlađenja odnosa između Varšave i Budimpešte, a Kaczyński čak i izravno kritizira Orbána. “Ne možemo surađivati kao prije”, žali se: “Ako premijer Orbán kaže da ne vidi što se točno dogodilo u Buči [Buča, mjestu ruskih zločina početkom rata], treba mu savjetovati da ode oftalmologu.”

Kada je riječ o vojnoj, teritorijalnoj ili gospodarskoj pregovaračkoj moći, Orbán se ne može nadati da će se natjecati s turskim iliberalnim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom. Dok se Orbán još hvata za mrvice sa stolova većih sila, međunarodni ugled Erdoğana narastao je preko noći.

Zapadni čelnici moraju mu dati ono što želi kako bi osigurali ulazak Finske i Švedske u NATO, a Kremlj mora surađivati s njim kako bi spriječio Tursku da se pridruži sankcijama i embargu na ruske sirovine, robu i tehnologije. Odnosi Turske s Rusijom ne sprječavaju je da ima dobre odnose s Ukrajinom. Javna je tajna da Turska pruža Ukrajini veću vojnu potporu nego što to pokazuje.

A Turska je bila ta koja je pregovarala o razmjeni zatvorenika i ograničenom prekidu vatre potrebnom za deblokadu ukrajinskog izvoza kroz Crno more. Važno je napomenuti da, iako poraz Ukrajine nije u interesu Turske, potpuni ruski poraz također nije u njezinu interesu. Smanjena Rusija smanjila bi utjecaj Turske unutar NATO-a, a Turska je također gospodarski korisnik sankcija protiv Rusije (unatoč gubitku milijuna stalnih turista iz Rusije i Ukrajine).

Budući da se Erdoğan ponaša kao odgovorniji globalni akter, možda je značajno poboljšao izglede za ponovnu pobjedu na reizboru ovog proljeća, unatoč ekonomskoj krizi i neobuzdanoj inflaciji koju je njegova vlastita bizarna politika pomogla izazvati.

Porazi u SAD-u i Francuskoj
Iako su pojedini populisti ili moderirali svoje pozicije ili su bili marginalizirani, šira “internacionala populista” postala je više slomljena gubitkom ruskog pokrovitelja.

Zapadni političari više ne mogu hodati okolo u majicama kojima iskazuju podršku Putinu, kao što je to svojedobno učinio talijanski nacionalistički vođa Matteo Salvini ili posuditi novac od ruskih banaka, kao što je to učinila stranka francuske desničarske čelnice Marine Le Pen. Proruska i protu-NATO stajališta više nisu prihvatljiva. Njemačke proruske stranke Alternative für Deutschland i Die Linke izgubile su 2022. lokalne izbore.

Populisti su također pretrpjeli gubitke na izborima u SAD-u i Francuskoj, a ruski rat agresije svakako je bio jedan od razloga. Kandidati koje podupire bivši američki predsjednik Donald Trump – Putinov otvoreni obožavatelj – uvjerljivo su poraženi na izborima na polovici mandata u SAD-u.

Na francuskim predsjedničkim i parlamentarnim izborima prošlog proljeća, Le Pen i simpatije čelnika ljevice Jean-Luca Mélenchona prema Rusiji nisu prošle nezapaženo. Ako proruski populistički bivši češki premijer Andrej Babiš izgubi ovotjedne predsjedničke izbore od Petra Pavela, bivšeg predsjednika Vojnog odbora NATO-a, i to će djelomično biti posljedica ruskog rata.

Ali trebamo ostati samo oprezno optimistični. Nova godina uvijek može donijeti preokret trenda. Ako se umor od izbjegličke krize i visoke inflacije produbi, današnji diskreditirani populisti bit će prirodni korisnici.