Ova godina mogla bi se pokazati pogubnom za svijet u razvoju jer je sve više zemalja zahvaćeno dužničkim krizama.

Nekoliko ih je (Libanon, Šri Lanka, Rusija, Surinam i Zambija) već u statusu neispunjavanja obveza, a mnogim drugima hitno je potrebno otpis duga kako bi se spriječio ekonomski kolaps i nagli porast siromaštva.

Trostrani dogovor
Prevladavajući odgovor na dužničke krize je pregovaranje o složenim paketima koji uključuju zemlju dužnika, međunarodne financijske institucije (MFI) i druge vanjske vjerovnike. Domaći vlasnici obveznica, sindikati i drugi također igraju ulogu. Pregovarački proces među svim tim stranama može biti dugotrajan i sadržavati značajne domaće i globalne napore da se postigne ishod nametanjem većeg tereta gubitaka drugima.

Rast tržišta u nastajanju kao glavnih službenih bilateralnih vjerovnika dodao je dodatnu složenost ionako teškom procesu. Kina, Indija, zemlje Bliskog istoka i druge nisu bile dio konvencionalnih aranžmana za sanaciju duga.

Osim što komplicira koordinaciju, heterogenost među vjerovnicima može pokrenuti razornije procese vođene samoispunjavajućim očekivanjima, poput iznenadnih preokreta u toku kapitala i bankarskih kriza. Ključ za povećanje uvjerljivosti sporazuma o podmirenju duga svim stranama jest njihovo osmišljavanje na način koji otvara mogućnosti rasta.

Za rješavanje duga kojim se promiče rast potreban je trostrani dogovor. Vlade dužnika mogu si priuštiti ulaganje u mogućnosti rasta i smanjiti neproduktivne i neučinkovite rashode samo uz dodatna sredstva.

Međunarodne financijske institucije mogu sigurno posuditi ta sredstva samo ako postojeći vjerovnici pristanu na smanjenje duga. Postojeći vjerovnici osigurat će, pak, otpis duga samo ako međunarodne financijske institucije mogu primijeniti učinkovite uvjete kako bi osigurali da vlade dužnika održavaju odgovarajuće politike rasta.

Jedno od ključnih pitanja povezano je s prirodom mogućnosti rasta. Nedavni događaji kao što su deglobalizacija, napori oko dekarbonizacije i propast modela rasta usmjerenog na izvoz vjerojatno su smanjili potencijal rasta zemalja s niskim prihodima.

To podrazumijeva da nagodbe za smanjenje duga ne bi trebale preuveličavati ulogu budućeg rasta i da će trošak izgubljenih mogućnosti rasta morati biti dublje smanjenje duga. No, jednako važno, budući rast bio bi još manji ako bi izostala nova ulaganja.

Ako nove mogućnosti rasta dobiju nova financijska sredstva i budu profitabilne, one mogu smanjiti potrebu za smanjenjem duga, barem djelomično suzbijajući učinak pada mogućnosti rasta povezanog s trgovinom. Te su mogućnosti i potrebe za financiranjem najjasnije i najznačajnije u pogledu zelene tranzicije.

Klimatske promjene najviše štete izgledima za rast u zemljama s niskim prihodima, djelomično zbog njihova zemljopisnog položaja, a djelomično zbog veće ranjivosti i nemogućnosti njihova stanovništva da ublaži klimatske rizike. Zeleni rast uglavnom se odnosi na provedbu javnih politika kako bi se nadoknadile te negativne sile. Ali radi se i o iskorištavanju novih prilika.

Reforme iz 1980-ih
Ulaganja u prilagodbu klimatskim promjenama uključuju projekte za obranu od porasta razine mora, smanjenje saliniteta poplava, jačanje cestovne infrastrukture i infrastrukture mostova te povećanje očuvanja vode. Prilagodba uključuje i poboljšanje sigurnosti opskrbe hranom. Ublažavanje će se zauzvrat usredotočiti na proizvodnju čiste energije, koristeći solarne i vjetroelektrane koje iziskuju ulaganja.

Da bi se to dogodilo, pristup međunarodnih financijskih institucija mora se promijeniti. Uvjetovanost se mora prilagoditi novim razvojnim izazovima. Mora obuhvatiti novi program rasta i preusmjeriti svoj fokus s prenaglašenosti na makroekonomske ciljeve na društveno prihvatljive politike kojima se podupire zeleni rast.

Nadalje, međunarodne financijske institucije moraju preuzeti veću ulogu, izravno i naporima za iskorištavanje privatnog financiranja poboljšanjima. Više nego u prošlosti, međunarodne financijske institucije morat će rano osigurati nova sredstva sve dok zemlje dužnice ne počnu ponovno bilježiti kreditnu sposobnost i pristup tržištu tijekom upravljanja prijelazom na novi put rasta.

Potrebe za ulaganjima u zelenu tranziciju mnogo su veće od starih reformi iz 1980-ih, koje su prebacile resurse s javnog na privatni sektor kako bi se usredotočile na uži skup javnih rashoda. S obzirom na vrijedne mogućnosti rasta, veličina zajmova međunarodnih financijskih institucija i iznos potrebnog smanjenja duga mogu biti negativno povezani. Ambiciozan program kreditiranja kojim se financira ambiciozan program reformi trebao bi dovesti do visokih stopa rasta te stoga iziskivati manje smanjenja duga.

Naposljetku, međunarodne financijske institucije moraju odgovoriti na promjene u sastavu vjerovnika. Podjela tereta danas je složenija zbog rasta duga na privatnom tržištu i porasta novih vjerovnika (posebno Kine, Indije, Rusije…).

Ako će novi službeni vjerovnici pretrpjeti velike gubitke po svojim tražbinama, mogli bi očekivati veću ulogu u tome kako se razvijaju načela restrukturiranja duga. Kratkoročno se načelo mora primjenjivati na fleksibilan način kako bi se olakšao napredak.

Gospodarski rast i dalje je ključan sastojak uspješnih sporazuma o podmirenju duga. Međutim, čak i u najboljim okolnostima, rast zemalja u razvoju vjerojatno će biti sporiji i orijentiraniji na domaće tržište, što će nalagati kombinaciju dubljeg smanjenja duga i duljih vremenskih razdoblja.

Za ostvarivanje novih mogućnosti ulaganja bit će potrebna nova financijska sredstva i novi oblici uvjetovanosti. A nova sredstva morat će doći rano i uglavnom od međunarodnih financijskih institucija, sve dok zemlje u razvoju uvjerljivo ne krenu novim putovima rasta.

© Project Syndicate 2023.

* Koautori članka su Reza Baqir, bivši guverner Državne banke Pakistana, viši suradnik u Mossavar-Rahmani centru za poslovanje i upravljanje škole Harvard Kennedy i Ishac Diwan,  voditelj istraživanja u trustu mozgova Laboratorij za financiranje razvoja (Finance for Development Lab).