Nedavno objavljeno istraživanje Nulti kvadrant kompanije Val Grupa, a koje ispituje stavove, uvjerenja, strahove i očekivanja građana, pokazalo je poražavajuću percepciju medija u javnosti. Iz istraživanja proizlazi da mediji uživaju najmanje povjerenje građana.

Njih tek 13,3% uglavnom ili u potpunosti vjeruje medijima. Hrvati, ispada, više vjeruju državnim institucijama (13,6%) te institucijama i tvrtkama lokalne samouprave (16,7%).

Nešto optimističniju sliku daje istraživanje Istraživačkog novinarskog laboratorija, odnosno projekt Jourlab, u sklopu kojeg su znanstvenici s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, istraživali i povjerenje u profesije.

Pad utjecaja
Prema njihovom upitniku novinarima vjeruje četvrtina ispitanih (24,9%). Doduše daleko smo od medicinskih sestara kojima vjeruje 82% ispitanih, ali ipak ispred političara kojima vjeruje tek 6% građana. No razloga za brigu, i po jednom i po drugom ispitivanju, svakako imamo.

Tena Perišin, voditeljica ovog projekta i profesorica s FPZG-a, usto upozorava da su kod novinarske profesije građani najneodlučniji. “Čak 38% niti im vjeruje niti ne vjeruje”, kaže. Od kuda toliko nepovjerenje? “Istraživanje je pokazalo da je povjerenje u novinare kao profesiju povezano uz povjerenje u političare.

Građani koji ne vjeruju političarima ne vjeruju ni novinarima što ukazuje da se na novinare gleda kao na dio iste medijsko-političke elite. Građani su razočarani politikom i ne vjeruju političarima te istovremeno manje vjeruju medijima za koje misle da nisu vjerodostojni ni slobodni te da vijesti koje se prenose nisu istinite”, objašnjava Perišin.

Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (HND), iznenađen je takvim rezultatima javnog mijenja. Jasno mu je, kaže, da je profesija oslabljena ali skeptike upozorava da se zapitaju kako bi društvo tek izgledalo bez novinara.

“Koliko bi ljudi saznalo, primjerice, kako ide obnova na potresom porušenim područjima da nije medija? Koliko bi se ljudi izvuklo iz raznih afera da nije medija? U konačnici koliko je ministara moralo otići zbog pritiska javnosti? Sve to govori da smo i dalje žilava profesija iako smo načeti sa svih strana”, ističe Zovko.

A profesija se, ističe, nije oporavila još od financijske krize 2008., kada su mnogi ostali bez posla, a oni koji su ostali rade “pet u jedan”, često su loše plaćeni, a niti okruženje im ne ide na ruku, nabraja probleme predsjednik HND-a.

“Činjenica je da ljudi koji vode ovu državu daju izjave kojima stvaraju huškačko ozračje prema medijima. Sve to, nažalost, prolazi nekažnjeno”, ističe Zovko. Za Ankicu Mamić, komunikacijsku stručnjakinju te osnivačicu agencije IMC, uzroci su loše reputacije uvijek i za sve isti.

“To su neadekvatno pozicioniranje i neupravljanje vlastitom reputacijom. Zanimljivo je posebno kad se radi o medijima da su oni ti koji mogu pomoći ili odmoći u izgradnji reputacije drugih subjekata na tržištu, a prema istraživanju je razvidno da ne posvećuju dovoljno pažnje izgradnji vlastite reputacije.

Bilo bi zanimljivo vidjeti što sami o tome misle i u kojoj to mjeri utječe ne samo na njihove rezultate, nego i na društveni utjecaj koji je njima još važniji” ističe. Posljedice lošeg statusa pak odražavaju se, napominje, u padu broja čitatelja, a time i prihoda.

“Međutim, puno je značajniji pad utjecaja i relevantnosti. Ako im građani ne vjeruju, postavlja se pitanje učinkovitosti korištenja medija u izgradnji odnosa s ciljanim javnostima”, kaže Mamić.

Bilo bi poželjno za društveno zdravlje da se novinarskoj profesiji vrati ugled, jer kako upozorava profesorica Perišin, obezvrjeđivanje novinarskih vrijednosti i profesionalnih kriterija opasno je za demokraciju i veliko je pitanje kako to popraviti.

To neće biti lagana zadaća, a ovisit će o vlasnicima medija i njihovim urednicima. Doduše teško je vjerovati da će vlasnici ulagati u bolji položaj novinar ako čitanost i gledanost padaju. Istovremeno bez kvalitetnih medija koji donose zanimljive, analitičke i istraživačke priče, “štovateljima” se ne mogu nadati.

Poplava lažnih vijesti
Usto, nepovjerenju dodatno doprinosi poplava lažnih vijesti s društvenih mreža. A upravo se putem njih mladi danas najviše informiraju. Upravo će to, ističe Zovko, uz nesigurnost i potplaćenost, biti najveći izazov profesije.

Mediji imaju problema, no javnost mora shvatiti, naglašava predsjednik HND-a, da ima pravo na točnu i pravodobnu informaciju. “Novinarstvo je javno dobro”, podsjeća. U konačnici bez kvalitetnog novinarstva, a time i sadržaja, ne možemo se nadati boljem i pametnijem društvu. No dok se o tome u Hrvatskoj gotovo uopće ne priča, razvijenije i bogatije države shvaćaju ozbiljnost problema.

“Svjesni su da se način na koji informativni mediji pokrivaju događaje mora promijeniti”, kaže profesorica Perišin te navodi primjer američkih novinarskih fakulteta koji zato osnivaju “klinike”. U njima se, kaže, stvaraju novi kadrovi i novinarske priče.

“U Europi se osnivaju takozvani medijski i novinarski laboratoriji u kojim se obrađuju važne teme, ali kroz različite forme prilagođene različitim platformama, a kako bi bili zanimljivi i mladoj publici. Također, i brojne medijske kuće osnivaju svoje ‘laboratorije’ u kojima eksperimentiraju s novinarskim sadržajima i načinom kako ih obrađuju”, navodi primjere profesorica.

Isto pokušava i FPZG u sklopu projekta Jourlab, no Perišin navodi da se mladi novinari često žale da u praksi nova znanja često ne mogu primijeniti. “Odgovornost nije samo na obrazovanju, nego prije svega na urednicima i onima koji vode medijske kuće”, upozorava.