Inflacija je naglo porasla tijekom 2022. i u razvijenim gospodarstvima i na tržištima u nastajanju. Strukturni trendovi upućuju na to da će problem biti sekularan, a ne prolazan.

Naime, mnoge zemlje sada su uključene u razne “ratove” – neke stvarne, neke metaforičke – koji će dovesti do još većih fiskalnih deficita, veće monetizacije duga i veće inflacije u budućnosti.

Svijet prolazi kroz neki oblik “geopolitičke depresije” povrh čega je eskalacija rivalstva između Zapada i usklađenih (ako ne i savezničkih) revizionističkih sila poput Kine, Rusije, Irana, Sjeverne Koreje i Pakistana. Hladni i stvarni ratovi su u porastu. Brutalna ruska invazija na Ukrajinu još bi se mogla proširiti i uključiti NATO.

Izrael, a time i Sjedinjene Američke Države, kreću se prema sukobu s Iranom, koji je na pragu da postane država s nuklearnim naoružanjem. Širi Bliski istok je bure baruta. A SAD i Kina sučeljavaju se oko pitanja tko će dominirati Azijom i hoće li se Tajvan prisilno ponovno ujediniti s kopnom.

Sukladno tome, SAD, Europa i NATO ponovno se naoružavaju, kao i gotovo svi na Bliskom istoku i u Aziji, uključujući Japan, koji je krenuo u svoje najveće jačanje vojnih potencijala u mnogim desetljećima. Više razine potrošnje na konvencionalno i nekonvencionalno oružje (uključujući nuklearno, kibernetičko, bio i kemijsko) gotovo su osigurane, a ti će rashodi opteretiti državni proračun.

Globalni rat protiv klimatskih promjena također će biti skup – i za javni i za privatni sektor. Ublažavanje klimatskih promjena i prilagodba klimatskim promjenama mogli bi koštati bilijune dolara godišnje u desetljećima koja dolaze, a glupo je misliti da će sva ta ulaganja potaknuti rast.

Nakon pravog rata koji uništava velik dio fizičkog kapitala zemlje, val ulaganja naravno može dovesti do ekonomske ekspanzije; ipak, zemlja je siromašnija jer je izgubila veliki dio svog bogatstva. Isto vrijedi i za ulaganja u klimu. Znatan dio postojećeg kapitala morat će se zamijeniti, bilo zato što je zastario ili zato što je uništen događajima uzrokovanim klimom.

Rast je moguć, ali…
Također, sada vodimo skup rat protiv budućih pandemija. Iz različitih razloga, od kojih su neki povezani s klimatskim promjenama. Epidemije bolesti s potencijalom da postanu pandemije postat će sve češće. Bez obzira na to ulažu li zemlje u prevenciju ili se nakon toga nose s budućim zdravstvenim krizama, one će trajno snositi veće troškove, a to će povećati opterećenje povezano sa starenjem društva i zdravstvenim sustavima i mirovinskim osiguranjem koji se plaćaju u hodu. Procjenjuje se da je to implicitno nefinancirano opterećenje dugom već sada blizu razine eksplicitnog javnog duga za većinu naprednih gospodarstava.

Štoviše, sve ćemo se više naći u ratu protiv razornih učinaka “globotike”: kombinacije globalizacije i automatizacije (uključujući umjetnu inteligenciju i robotiku) koja prijeti sve većem broju činovničkih i radničkih zanimanja. Vlade će biti pod pritiskom da pomognu onima koji su ostali, bilo kroz programe temeljnog dohotka, velike fiskalne prijenose ili znatno proširene javne usluge.

Ti će troškovi ostati veliki čak i ako automatizacija dovede do porasta gospodarskog rasta. Primjerice, potpora oskudnom univerzalnom temeljnom dohotku od 1,000 američkih dolara mjesečno koštala bi SAD oko 20% njegovog BDP-a. Naposljetku, također moramo voditi hitan (i povezan) rat protiv sve veće nejednakosti u raspodjeli dohotka i bogatstva.

U suprotnom, slabost koja pogađa mlade i mnoga kućanstva srednje i radničke klase nastavit će poticati nazadovanje protiv liberalne demokracije i kapitalizma slobodnog tržišta. Kako bi spriječile dolazak populističkih režima na vlast i provođenje nepromišljene, neodržive ekonomske politike, liberalne demokracije morat će potrošiti cijelo bogatstvo kako bi ojačale svoje socijalne sigurnosne mreže – kao što to mnogi već čine.

Borba protiv tih pet “ratova” bit će skupa, a gospodarski i politički čimbenici ograničit će sposobnost vlada da ih financiraju većim porezima. Omjer poreza i BDP-a već je visok u većini naprednih gospodarstava – posebno u Europi – a utaja poreza, izbjegavanje plaćanja poreza i arbitraža dodatno će zakomplicirati napore za povećanje poreza na visoke prihode i kapital (pod pretpostavkom da bi takve mjere mogle čak proći lobiste ili osigurati otkup od stranaka desnog centra).

Kapitalni namet štedišama
Dakle, vođenjem ovih nužnih ratova povećat će se državna potrošnja i prijenosi kao udio u BDP-u, a bez proporcionalnog povećanja poreznih prihoda. Strukturni proračunski deficiti porast će još više nego što jesu, što bi moglo dovesti do neodrživih omjera duga koji će povećati troškove zaduživanja i kulminirati dužničkim krizama, s očitim negativnim učincima na gospodarski rast.

Za zemlje koje se zadužuju u vlastitim valutama, prikladna opcija bit će omogućiti višoj inflaciji smanjenje stvarne vrijednosti dugoročnog nominalnog duga s fiksnom kamatnom stopom. Ovaj pristup funkcionira kao kapitalni namet štedišama i vjerovnicima u korist zajmoprimaca i dužnika, a može se kombinirati s komplementarnim, drakonskim mjerama kao što su financijska represija, porezi na kapital i izravno neispunjavanje obveza (za zemlje koje se zadužuju u stranim valutama ili čiji je dug uglavnom kratkoročan ili indeksiran prema inflaciji).

Budući da je “inflacijski porez” suptilan i podmukao oblik oporezivanja koji ne zahtijeva zakonodavno ili izvršno odobrenje, to je zadani put najmanjeg otpora kada su deficiti i dugovi sve neodrživiji. Usredotočio sam se prvenstveno na čimbenike na strani potražnje koji će dovesti do veće potrošnje, deficita, monetizacije duga i inflacije.

No, postoje i mnogi srednjoročni negativni agregatni šokovi u opskrbi koji bi mogli pridonijeti današnjim stagflacijskim pritiscima, povećavajući rizik od recesije i kaskadnih dužničkih kriza. Gotovo je s velikom umjerenošću; pred nama je Velika stagflacijska dužnička kriza.

© Project Syndicate 2023.