Nepuna dva desetljeća otkad je zakucala na vrata Europske unije zahtjevom za članstvo, Hrvatska je početkom 2023. stavila ‘točku na i’ integracija ulaskom u eurozonu i Schengen.

Od marginalizirane balkanske zemlje upitne demokracije, otvorena su nam vrata unutarnjeg kruga europskog bloka zajedničke valute bez internih granica. Premda je odrađen velik posao za njegovo uvođenje, k tome u okolnostima visoke inflacije i pandemije, euro nije magični lijek za duboke boljke domaćeg gospodarstva, a najteže tek slijedi.

Posljednjih mjeseci intenzivni fokus bio je na tehničkim aspektima od predopskrbe trgovina, prilagodbe bankomatske mreže i internih sustava financijskih institucija. Središnja banka isporučila je bankama, Pošti i Financijskoj agenciji oko 63 milijuna komada novčanica eura i 286 milijuna komada kovanica.

Građani su se velikim dijelom odazvali apelu da novac polože u banke (i principom ‘velikog praska’ 1. siječnja konvertiraju u eure po fiksnom tečaju 7,5345) pa je gotovina u opticaju pala s 35 na 19 milijardi kuna što bitno olakšava proces zamjene.

Prikupljene novčanice kune i kovanice idu u reciklažu: oko 500 milijuna novčanica bit će uništeno rezanjem i prodano u papirnu sirovinu. Kovanice, čiju je težinu guverner HNB-a Boris Vujčić usporedio s ekvivalentom 124 zagrebačka tramvaja, idu na čuvanje kod vojske. Kad istekne tri godine zaživjet će kao metalna sirovina.

Hrvatska kuna odlazi u povijest nakon 29 godina, a premda ih je obilježila monetarna stabilnost i (donedavno) stabilne cijene, kuna zapravo nikada nije imala šanse kao samostalna valuta. Od tri funkcije novca, sredstva plaćanja, mjerila vrijednosti te instrumenta štednje, praktično je ispunjavala samo prvo.

Veće vrijednosti, poput kvadrata stana ili automobila izražavalo se u eurima, dok je štednja bila dominantno u europskoj valuti. (Što se dogodi kada se privređuje u jednoj valuti, a štedi i kreditira u drugoj, a odnosi među njima odu u raskorak, naučili smo iz iskustava kredita u švicarskom franku.).

”Kuna je od početaka bila opterećena inflacijskom memorijom tj. naslijeđem financijske, institucionalne i svake druge nestabilnosti. To je njemačku marku, davno prije kune, još u bivšoj državi i u počecima hrvatske države, afirmiralo kao de facto domaću valutu”, kaže ekonomist Velimir Šonje.

Je li opečenima od hiperinflacija i gubitka vrijednosti kao društvu trebalo ipak više od tri desetljeća da bismo kunu radije birali nego njemačku marku ili euro, ostaje otvoreno pitanje za neke buduće debate. Jednako kao i jesmo li se razvojem kronično slabih institucija mogli potruditi da to bude brže.

Osim naslijeđa, objektivna ograničenja vrlo malog i vrlo otvorenog gospodarstva nametala su stranu valutu kao dominantno sredstvo štednje, mjerilo vrijednosti, ali i sredstvo plaćanja u međunarodnim poslovima.

“Hrvatska po tome nije posebna. O činjenici da je veličina zemlje važna u valutnim pitanjima svjedoči i to što i druge europske države s milijunom do sedam milijuna stanovnika ne koriste posve autonomnu monetarnu politiku ili su iskoristile prvu prigodu za priključenje europodručju”, navodi Velimir Šonje.

Ministar financija Marko Primorac i guverner HNB-a Boris Vujčić u novogodišnjoj noći s prvim novčanicama eura/J. Galoić/PIXSELL

Od 2007. redom male zemlje
Dok Danska i Bugarska službeno nemaju euro, imaju fiksan tečaj kao da ga imaju. Europodručju su od 2007. naovamo pristupali Slovenci, Cipar, Malta, Slovačka, Estonija, Latvija, Litva, “redom manje zemlje koje su razmjerno male i otvorene. Pri tome nije bila presudna njihova monetarna povijesti koliko sama gospodarska i financijska struktura koja manja tržišta prirodno usmjerava na međunarodno okruženje”.

Eurozona je drugo najbogatije svjetsko gospodarstvo iza SAD-a i najveći po vrijednosti izvoznik roba, s valutom koja ima status rezervne svjetske valute. Malom i otvorenom gospodarstvu kakvo je hrvatsko, kojoj je eurozona najveći trgovinski partner, iz koje stiže većina turista u sezonu i gdje su sjedišta matica tri četvrtine bankovnog sustava, ulazak pod kišobran eura prirodni je iskorak.

Uz nestanak tečajnog rizika, najveći benefit je svojevrsno “kasko” osiguranje koje dolazi kao posljedica statusa rezervne valute jer podrazumijeva povoljne uvjete financiranja na međunarodnim tržištima, nisku ranjivost na tečajna kolebanja i visoku otpornost na financijske šokove.

“Uvođenje eura bi trebalo smanjiti jako puno rizika, prije svega valutni i valutno inducirani, u poslovnom svijetu, smanjiti transakcijske troškove za domaće gospodarstvo jer smo prije svega malo i otvoreno gospodarstvo koje ovisi o trgovinskim i uslužnim tokovima s inozemstvom (izvoznici, turizam)”, kaže glavni ekonomist Zagrebačke banke Hrvoje Dolenec. Nije manje važno ni što je euro povezan s boljim statusom kod investitora i kreditnih agencija, a to smo “već dobrano osjetili u ovoj krizi”.

Druga strana medalje
S eurom u novačnicima i na računima od prvog siječnja, Dolenec ističe da je pred Hrvatskom još mnogo izazova.

“S obzirom da nam trenutačno prijete recesijska kretanja uz istovremeno i dalje visok utjecaj inflacije na realni dohodak, prioritet Vlade bi trebalo biti održavanje niskog deficita uz kontrolu rashoda, usmjeravanje rashoda ili dostupnih EU alokacija prema pomoći građanima i malim poslodavcima, te izbjegavanje dodatnih pritisaka na gospodarstvo kroz povećavanje svojih nameta”, kaže.

Rak-rana domaće konkurentnosti koju će u top tri problema navesti praktično svi koji ovdje posluju ili to žele, je (ne)prijateljska poslovna klima koja otežava perspektive rasta. Glavni ekonomist Zabe napominje da se investicijska klima “ne stvara sama”.

“Funkcioniranje institucija i dalje je ključno da se ona poboljša – to se neće nikada promijeniti kao prioritet. Konačno, bez obzira na dosadašnji napredak u apsorpciji, puno pozornosti i truda bi trebalo posvetiti bržem i jačem iskorištavanju dostupnih EU alokacija, posebno onih čiji rokovi povlačenja su na vratima te iskorištavanju tih sredstava za promjene u energetskoj slici i bilanci, i na strani proizvodnje i na strani potrošnje”, kaže.

Kako svaka medalja ima dvije strane, i s eurom dolaze njegova ‘prtljaga’. “Sad ćemo dijeliti i neke izazove europodručja, kretanje kamatnih stopa i rizike fragmentacije (odnosno različitih financijskih uvjeta) u europodručju zbog različite percepcije fiskalne pozicije i njene održivosti. Moj stav je i dalje da očekujemo više pozitivnih učinaka od eura, no negativnih. On je dugoročno dobra prilika za hrvatsko gospodarstvo.

Neću reći ništa novo, a to je da je na Hrvatskoj, na nama u konačnici, da tu priliku iskoristimo. Stoga euro nije lijek za sve, ali smanjuje neke rizike i daje veliku priliku, ali i dalje postoje obveze za državu i institucije i poduzetnike da dobivenu priliku iskoriste”, ističe Dolenec. Da se Hrvatska sada nalazi na pragu strukturnih odluka koje će oblikovati ekonomiju i društvo u dugom roku, smatra glavni ekonomist Hrvatske gospodarske komore Goran Šaravanja.

“Nakon što smo ušli u eurozonu i Schengen, i nakon što uđemo u OECD, moramo razmišljati kakvu ekonomiju želimo imati. Kakav želimo javni sektor, kakav privatni, koji su nam prioriteti u društvu o gorućim pitanjima manjka radne snage zbog demografskih trendova, imigracije, obrazovnog sustava, i niza drugih”, kaže. Šaravanja smatra da smo u prilagodbi i članstvu u EU te ulazu u eurozonu dovoljno sazreli da “maknemo pomoćne kotače”, a sada ulazimo u novi stadij promišljanja o budućnosti.

“Možemo biti sretni da smo dosegnuli ovu razinu, u društvu smo dosad imali prilično veliko suglasje oko strateških ciljeva, optimističan sam. S monetarnom politikom u rukama ECB-a, fokus se seli na fiskalnu politiku, a tu smo zadnjih godina pokazali da smo sposobni dovesti javne financije u red kroz pametno planiranje proračunskih prihoda da se stvara rezerva. Naša prednost je što možemo učiti iz iskustva i pogrešaka zemalja koje su puno ranije od nas ušle u EU i uvele euro”, zaključuje naš sugovornik.

Problem demografije
Građani i gospodarstvo bolno su svjesni da je Hrvatska na repu Europske unije, a konvergencija ide sporo u društvu Bugarske. Tranziciju nismo odradili slavno: u dubokom zagrljaju skupe i trome države politika dijeli javni novac podobnima, administracija buja, teritorijalna uprava je dovedena do apsurda, a zdravstveni i mirovinski sustav odavno su neodrživi. Ekonomska politika dosad se svodila na turizam inercijom, po principu ‘more i sunce’.

Takva (gotovo potpuno oslobođena od poreza) je donijela nekontroliranu apratmanizaciju i betonizaciju obale, prenapregnula lokalne resurse i infrastrukturu, a cijene nekretnina odletjele su nebu pod oblake. Stotine tisuća onih koji na takva pravila igre nisu pristali odselilo se u uređenije zemlje zapadne Europe. Činjenica da se većina nema nikakve namjere vraćati, problem demografije čini višestruko težim utegom oko vrata.

Uvođenje eura, posljednji korak u europskoj integraciji Hrvatske, nesumnjivo je povijesni iskorak za Hrvatsku. No, izostanak vizije kakvu ekonomiju želimo imati, kakvo društvo postati, i kako tamo namjeravamo stići naušrtb klijentelizma i sveprisutne korupcije, euro ne može riješiti. Rukave za pravi posao tek treba zasukati, samo je pitanje ima li za to političke volje.