Nakon dugih i iscrpljujućih pregovora koji su trebali pomiriti stavove dvaju suprotstavljenih tabora, napokon je usuglašen nacrt mehanizma ograničavanja cijene prirodnog plina širom Europske unije.

Bitno ambiciozniji plan, čija je implementacija fiksirana za sredinu veljače iduće godine, podrazumijeva aktivaciju mehanizma ukoliko cijena prirodnog plina na burzama širom Starog kontinenta tri dana zaredom bude viša 180 eura po megavatsatu (MWh), i pritom barem 35 eura viša u odnosu na globalni prosjek.

Iz aktualne se perspektive prvotni prijedlog doista doima neozbiljno: temeljio se na plafonu od 275 eura i desetodnevnom periodu evaluacije, zbog čega koncept ne bi zaživio čak niti na vrhuncu pozitivnog trenda, kada je cijena (sredinom kolovoza) skočila sve do 350 eura.

Suprotno tome, konkretne kalkulacije pokazuju da bi mehanizam ograničavanja cijena u aktualnom obliku bio na snazi barem 40-ak dana tijekom kolovoza i rujna, kada je grozničavo punjenje podzemnih skladišta isprovociralo dramatičan rast cijene (podebljavši usput premiju u odnosu na cijene u ostatku svijeta).

Riječ je, naravno, tek o pojednostavljenim simulacijama koje ne mogu odgovoriti na brojne nedoumice vezane uz konačan prijedlog. Namjera političkih lidera Europske unije je jasna: ojačati pozicije kupaca koji su nerijetko prepušteni na milost i nemilost opskrbljivača, bilo da je riječ o proizvođačima ili posrednicima koji redom bilježe rekordan rast dobiti u ovoj godini.

Gledajući stvari u tom kontekstu, ohrabrujuće pozitivne reakcije azijskih uvoznika, koji su godinama, lišeni značajnije konkurencije iz Europe, uživali benefite bitno jeftinijih cijena ukapljenog plina. Ali još uvijek nije moguće predvidjeti kako će se rješenje doista izgledati u praksi.

Ako pretpostavimo da bi se u startu svi kupci pridržavati definiranog limita, odbijajući platiti višu cijenu, s pravom se valja zapitati – prema kojem kriteriju će proizvođači i trgovci odabrati konačnu destinaciju za plasman plina? Hoće li honorirati dugogodišnju suradnju (čime je Azija u prednosti) ili potencijale novog tržišta (što ide na ruku europskim uvoznicima)?

I onda, naravno, koliko će dugo trebati prije nego netko od uvoznika, očajnički pokušavajući osigurati prijeko potrebnu sirovina, ponudi dolar ili dva više od limita? Dogovoreni mehanizam ostavlja prostora za takvu praksu čak i u Europi (Aziju na to ništa ne obvezuje), jer se odnosi isključivo na organizirana tržišta kao što su nizozemski TTF, britanski NBP ili španjolski PVB.

Povjerenica Europske unije za energetiku Kadri Simson/EK

Tko će riskirati?

Kupci i dalje mogu sklapati bilateralne ugovore o opskrbi izravno s dobavljačima, bez obzira na cijenu; siromašnije članice, naravno, nemaju previše izbora jer si, kao i do sada, paničnu licitaciju cijenama teško mogu priuštiti. No hoće li se njemački industrijski divovi kao što je BASF bespogovorno pridržavati dogovorenog mehanizma koji u uvjetima nestašice može izazvati značajan pad ili čak obustavu rada u proizvodnim pogonima?

Kontroverzna će inicijativa nedvojbeno biti ogroman test solidarnosti među članicama Europske unije, a ukoliko isprovocira veći pad obujma trgovine na burzama (i trgovinu gurne u bitno manje transparentne segmente tržišta), u konačnici može biti i kontraproduktivan.

Da stvar bude još bolja, naoko potentan instrument kojim bi se ispeglale ekstremne varijacije cijena (aktivacija mehanizma podrazumijeva ograničavanje cijene u periodu od 20 radnih dana) još će neko vrijeme biti tek mrtvo slovo na papiru.

I to ne samo zbog činjenice da nas do početka primjene kompromisnog rješenja dijeli još gotovo dva mjeseca, već i zbog klauzule koju je istaknula povjerenica Europske komisije Kadri Simson, navodeći kako zeleno svjetlo za prijedlog tek trebaju dati regulatorna tijela.

Njihova negativna procjena (ponajprije u kontekstu potencijalnih rizika) mogla bi isprovocirati suspenziju dogovorenih mjera i stvari vratiti na početak.  Priča je, naravno, iznimno kompleksna, i to u prvom redu zbog činjenice da kretanje cijene prirodnog plina izravno utječe na još bitniju odrednicu ekonomske aktivnosti.

Riječ je o električnoj energiji: njenu (marginalnu) cijenu u praksi određuju najskuplji izvori, a to je već mjesecima upravo – plin. Iza turobne stvarnosti krije se koncept poznatiji pod terminom “merit order”, i doista može djelovati nepravedno iz perspektive krajnjih (malih) potrošača koji svaki dodatni kilovatsat struje (u uvjetima pojačane potražnje) plaćaju po najskupljoj cijeni (bez obzira na izvore).

Ništa nije vječno

Promatrajući stvari iz te perspektive, postaje jasno kako ova inicijativa zapravo ima za cilj prebaciti na tržište (dobavljače) dio tereta koji, izdašnim subvencijama za trošak električne energije, zasad u najvećoj mjeri snosi fiskalna politika (državni proračuni zemalja članica).

Međutim, ni jedna ni drugu varijantu, osobito uz visoke stope inflacije, nije moguće provoditi unedogled, te smanjenje potrošnje predstavlja jedinu dugoročno kredibilnu alternativa. Za očekivati da će se bolno pitanje aktualizirati već u proljeće iduće godine, kada se Europljani nanovo suoče s ispražnjenim skladištima.