Sabor je trebao glasati za obuku ukrajinskih vojnika zato jer se neformalno, neoglašeno, ali zbilja, stvarno, odvija novo preslagivanje Europske unije, Europe.

Ova, kako se to kaže  rekonceptualizacija Europe, ide pod ruku s ratom u Ukrajini, ona zavisi od toka i ishoda tog rata, rješava se u hodu, pleše se po ritmu.

Zahvaća i jezgru Europe i članice na njenom obodu, te regije blizu Unije, kao Balkan ovdje, a na drugu stranu sve do male, stiješnjene Gruzije i na jugu do uključno Turske.

Masu toga  treba uzeti u obzir da bi se vidjelo gdje brodi Unija i gdje će baciti sidro i gdje će se na tom brodu netko naći.

NE ŽELI NI RAZMATRATI

Udar s Pantovčaka: Milanović odbio sudjelovanje Hrvatske u obuci ukrajinskih vojnika!

I to mu je uspjelo

Milanović preko noći postao zvijezda ruskih naslovnica

Na primjer, unutar EU-a treba gledati političke procese u velikim nacijama da bi se naslutili  trendovi, zatim međusobne odnose Njemačke i Francuske, raspoloženje u Beneluxu (lakmus za mnoge situacije), stupanj skandinavske privrženosti, veliki rast utjecaja Poljske i Balta, turbulencije u Italiji, raspoloženje i odluke u Višegradskom krugu, energetsku politiku, obrambeni sektor, nijanse transatlantskih odnosa.

Kako Amerika gleda na obuku ukrajinskih vojnika u EU članicama (pozitivno), i zašto i kako je uopće došlo do te odluke, tko je inicirao, zašto, što ona znači za EU, i što za Hrvatsku,

Plenkovićeva Vlada, točno,  trebala je objasniti te okolnosti, ali zar ne bi bilo logično i prirodno, da i političke stranke imaju interes za analizu situacije, kako bi vidjele gdje stoji Hrvatska, gdje stoje oni? Imaju svoje zastupnike u Europskom parlamentu, od kojih SDP-ova Tonina Piculu koji sve ovo zna u nanodetalj, ali unutar svog kruga, gdje donose odluke, nisu baždareni tako da razumijevaju širu sliku. Zar ne bi bilo logično da imaju u svojim kancelarima nekog tko to poznaje, da se i oni sami za to zanimaju. Kad ode sa scene HDZ, dočekat će ih taj svijet, ta i takva Europa u promjenama, restaurirana, rekonceptualizirana, a oni će se češati po glavi, ili se tužiti da je HDZ ostavio takav kaos da će im biti potrebno barem dva mandata da poprave. Još će valjda slaviti historijski dan kad su odluku donosili kao da su oni važni, i kako su onemogućili većinu.

Dakako da nisu putinofili, ali ne razumiju implikacije svijeta u kojem žive, ovog trenutka, ovog segmenta povijesti u ovoj konkretnoj Europi, i postaviti red veličina. Koliko vidimo, stranke koje su izašle iz sabornice i uskratile glas misle da je Hrvatska dovoljno učinila za Ukrajinu tako što je pljeskala predsjedniku ukrajinskog parlamenta kad je govorio u Saboru, prima otvorenog srca izbjeglice, dapače, rado bi da ostanu kod nas, smatraju da RH dovoljno pomaže financijski i oružjem, smatraju da bi izlaz bio u pružanju pomoći koja nije vojna obuka, nego nešto civilno i civilizirano, i temeljno, oštro se protive što je Plenković proceduralno zaobišao Milanovića, a mnogi od njih se boje da bi im rejting pao ako bi u bilo čemu, ali bilo čemu, glasali uz HDZ. Zato je Grbinov SDP nesiguran i oko primanja Finske i Švedske u NATO, oko eura, oko svega je nesiguran. A vani, izvan Hrvatske, i izvan naše regije, veliki svijet i stvarni život.

Komentirao i rast plaća političarima

Plenković: Imamo veliki politički problem. Ogroman

Zemlje na obodu Unije trebaju paziti na svaki korak. Poljska i uz nju mali Balti inicirali su, uz američku pomoć, odgovor Rusiji i ako će američka politika zadržati osnovni kontinuitet, poljskode i našu širu regiju. Želja je da se ugasi ruski utjecaj u Mađarskoj, u Bugarskoj,u Srbiji, i dijelu BiH. Da bi se to postiglo, potrebno je da Hrvatska bude pouzdana i čvrsta. Međutim, Hrvatska je, u očima saveznika, na ljuljački. Činjenica je da Plenković odlično razumije koji su golemi ulozi u igri, i tako igra i u očima svijeta je pozitivac. To se u briselskom engleskom žargonu zove European, na kojem god jeziku govorite.  Milanovićev utjecaj se u Bruxellesu smatra  destruktivnim, antieuropskim  a diskusija u Saboru, ishod koje je da se Hrvatska odbila svrstati uz većinu EU-a, jako će nas unazaditi.

Ovo nije naš rat? O, itekako je ovo naš rat. Od toga tko će dobiti taj rat, ovisi i kako će živjeti i Milanović, i Grbin, i Možemo, i suverenisti, i poslovna zajednica, i civilni sektor, i đaci i penzići – svi. Taj naš rat vode Ukrajinci. Ako ga izgubimo, evo nam na granicama Srbiju koju će voditi netko daleko gori od Vučića, i podjelu BiH koja neće bez krvi. Na jugu, destabilizirat će i moguće uništiti Crnu Goru, ili će i tamo biti građanski rat. Orban će narasti i karte Velike Mađarske počet će se češće pojavljivati. Što će onda Grbin, Sandra Benčić, i svi drugi koji su išetali iz sabornice. Hoće li se opravdavati  – nismo znali, nismo mislili?

Sad prelazim na nešto što opozicija ne razumije, a naravno, niti HDZ, ako se izuzme Plenković i njegov uski krug: Prevlast Rusije, gubitak ovog našeg rata, dovela bi do negativnih političkih promjena u Njemačkoj i Francuskoj, na istoku i na sjeveru Europe.

Mi ne znamo kako će taj naš rat završiti, ali pretpostavljamo našom pobjedom ili ako ne čistom pobjedom, onda našom prevlašću. Tlo po kojem se krećemo nesigurno je, još se sve trese, ali u tom pravcu, naše buduće prevlasti na djelu je rekonceptualizacija.

Obuka ukrajinskih vojnika, nebitni su sad detalji, je, prevedeno na kolokvijalni jezik, potvrda da se slažemo da Europa u budućnosti treba biti sigurnosno samostalnija i otpornija. Kako to postići, o tome se vode rasprave. Ali, to je srž te odluke. Za Hrvatsku, to je mogla biti potvrda da se svrstavamo u onaj krug zemalja koji će u budućoj podjeli karata u obnovi odnosa u Europi, imati bolje karte. Eto, to je u Saboru opozicija odbila išetavši iz Sabornice. To je meritum.

Stvar je u tome da se EU da se svaki dan događa nešto, i svaki dan treba reagirati i potvrđivati pozicije. Ima nas puno u EU-u, članica, regija, partija, koalicija, svaki je dan prozivka. Time što pokazuješ razmišljanje, uvid, konzistenciju u velikim odlukama, dobivaš ugled, povjerenje, a povjerenje donosi utjecaj. My word, my bond, to se treba čuti iz svakog nacionalnog parlamenta kad je riječ o prijelomnim, strateškim odlukama. A kod nas opozicija misli da je napravila poantu time što je išetala. Može li netko tim stranka održati kratak kurs iz Europe?

Rezultat je da je Hrvatska sada u sivoj zoni, politički labavih zemalja, Nije kao Mađarska, ali je kao Slovačka. Ne može se posve pouzdati u Hrvatsku, nema više dovoljno povjerenja, a važna je kad se vidi da je zadnja zemlja EU-a, u Schengenu i u eurozoni, s velikom granicom prema nesigurnom susjedstvu.

Zamislite Balkan, zamislite  pedeset nijansi nesigurnosti oko toga gdje je kojoj zemlji na karti Europe u političkom identitetu mjesto. Kako im objasniti da se nije radilo, slikovito rečeno o transgenderskoj, non-binary, fluidnoj prirodi, ovdje se jasno trebalo reći jesi li za ili protiv. Tema ove saborske rasprave bila je hrvatski politički i društveni identitet, a gledali smo ih skoro svi – što su pokazali?