U nepredvidljivijem multipolarnom svijetu u kojem živimo trgovinski odnosi i dalje su od ključne važnosti. Ali ne mogu se odvojiti od geopolitike. Mnogi Europljani dugo su vjerovali da se to može, ali ruski rat protiv Ukrajine istaknuo je rizike nastale uslijed ovisnosti Europske unije o ruskom plinu i pokazao nam da taj pristup više nije održiv.

Želi li Europska unija biti prepoznata kao istinski geopolitički akter, jačanje našeg unutarnjeg jedinstva neće biti dovoljno. Također moramo rekalibrirati svoj strateški kompas, dosljednije koristeći svoje političke i ekonomske instrumente i učinkovitije prepoznavati ne samo rizike, već i mogućnosti. Zbog toga sam od početka mandata tvrdio da Europa mora produbiti svoje veze sa zemljama Latinske Amerike i Kariba.

Da bismo napravili kvalitativni skok, morat ćemo ojačati politički dijalog na najvišoj razini. No, kako bismo osigurali da naši napori budu vjerodostojni, moramo dovršiti i modernizaciju postojećih sporazuma o pridruživanju s Meksikom i Čileom, potpisati sporazum nakon Sporazuma iz Cotonoua s afričkom, karipskom i pacifičkom zajednicom, ratificirati sporazum o pridruživanju sa zemljama Srednje Amerike i dovršiti sporazum između EU-a i Mercosura.

Predugih 20 godina
Iako u svima trgovina igra važnu ulogu, nijedan se ne može smatrati samo trgovinskim. Najsloženiji je s Mercosurom, o kojem pregovaramo više od dva desetljeća. Tango može reći da 20 godina nije ništa, ali u ovom slučaju, to je predugo.

Tijekom posjeta Južnoj Americi prošlog mjeseca imao sam priliku sastati se s čelnicima Argentine, Paragvaja i Urugvaja, koji je trenutačno predsjedatelj rotirajućeg predsjedništva Mercosura. Nedavno sam čestitao brazilskom predsjedniku Luizu Ináciu Luli da Silvi na reizboru. U svim tim razgovorima sporazum između EU-a i Mercosura bio je u prvom planu.

Nastojao sam prenijeti tim vođama da je politička volja za finalizacijom vrlo živa. Riječ “strateški” upotrebljava se prekomjerno, ali u slučaju sporazuma između EU-a i Mercosura, ona ne može biti prikladnija. Iako bi se neki tome usprotivili – pozivajući se na postojanje suprotstavljenih interesa – postoje uvjerljivi argumenti za finalizaciju.

Za početak, sporazum između EU-a i Mercosura mnogo je više od trgovinskog. To je duboko politički instrument koji bi unapređenjem dijaloga i suradnje zapečatio strateški savez dviju regija koje su među najuže usklađenima na svijetu u smislu interesa i vrijednosti, dijeleći sličnu viziju o tome kakva društva želimo.

Nadalje, s obje strane Atlantika namjeravamo ojačati svoju stratešku autonomiju i poboljšati gospodarsku otpornost smanjenjem prekomjernih ovisnosti. Ali autonomija ne znači izolaciju. To prije svega znači diverzifikaciju lanaca vrijednosti, što pak zahtijeva suradnju s pouzdanim gospodarskim i političkim partnerima.

Udruživanjem dvaju najvećih svjetskih trgovinskih blokova, s ukupno više od 700 milijuna stanovnika, sporazum između EU-a i Mercosura, bio bi najveći trgovinski sporazum koji je Europska unija ikada sklopila. To bi također bio prvi sveobuhvatni trgovinski sporazum Mercosura kojim bi se ojačala integracija grupacije.

Zajednička pravila otvorila bi vrata između naših velikih tržišta i stvorila stvarne mogućnosti za poduzeća s obje strane, podupirući otvaranje visokokvalitetnih radnih mjesta u Europi i Latinskoj Americi.

Prepoznajući ekonomsku asimetriju između naših tržišta, u sporazumu se precizira da bi se trgovina postupno liberalizirala, čime bi se relevantnim sektorima dalo vremena da se moderniziraju i postanu konkurentni. Zemlje Mercosura žele više izvoziti u Europu, ali također žele izbjeći svođenje na izvoznike ekstraktivnih resursa.

Namjeravaju razviti proizvodne i izvozne kapacitete, dodajući vrijednost prirodnim resursima kroz inovacije i tehnologiju, uz pridržavanje strogih društvenih i ekoloških standarda.

Treći argument za sporazum između EU-a i Mercosura leži u njegovu potencijalu za unapređenje djelovanja u području klime i zaštite okoliša. Zapravo, politički sporazum koji su EU i Mercosur postigli 2019. bio je među prvima takve vrste koji je uključivao pozivanje na Pariški klimatski sporazum.

Ali, u Europi postoje sumnje po pitanju razmjera tog opredjeljenja, posebno s obzirom na ubrzano krčenje šuma u Amazoniji. Neki u Europi tvrde da bi autonomno zakonodavstvo EU-a bilo jedini vjerodostojan put napretka.

Ali ne možemo se istovremeno izolirati i promijeniti svijet. Naš regulatorni okvir mora biti popraćen većim međunarodnim dijalogom, usmjeren na pojašnjenje zajedničkih obveza i izgradnju održivijih lanaca vrijednosti.

Dosta je kratkoročne taktike
Lula je jasno izrazio želju da brani demokraciju, izliječi boljke brazilskog društva, promiče ciljeve socijalne pravde i unaprijedi gospodarstvo, baveći se problemima klimatskih promjena i krčenja šuma u Amazoniji.

Sporazumom s EU-om poduprli bi se ti napori omogućavanjem razmjene znanja, poboljšanjem standarda i jačanjem zaštite okoliša i održivih načina proizvodnje. Europska strana predložit će dodatni instrument u kojem će se navesti zajedničke obveze u pogledu ekološke održivosti. Naposljetku, sporazum između EU-a i Mercosura nije kraj, već početak.

Označava početak zajedničkog puta i stvara institucionalni okvir potreban za olakšavanje suradnje u širokom rasponu područja, od zaštite ljudskih prava i održivog razvoja do reguliranja digitalnog gospodarstva i borbe protiv organiziranog kriminala.

Ovaj sporazum produbit će odnose ne samo među vladama i institucijama, već i među parlamentarcima, civilnim društvom, poduzetnicima, studentima, sveučilištima, znanstvenicima i stvarateljima.

Vrijeme je da odustanemo od kratkoročne taktike. U svijetu divova, EU i Mercosur zajedno čine samo 10 % svjetskog stanovništva i 20 % svjetskog BDP-a. Ako Europa i Mercosur žele biti utjecajni, trgovinski sporazum između EU-a i Mercosura strateški je imperativ.

Predsjedanje Brazila Mercosurom i predsjedanje Španjolske EU-om od druge polovice 2023. pružaju idealnu priliku za stvaranje potrebnog zamaha.

© Project Syndicate 2022.