Svjetska banka na vrhuncu je velike preobrazbe. Na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama, vlade skupine G20 potaknule su je da povećaju potporu borbi protiv klimatskih promjena. Nakon preporuka neovisnog povjerenstva koje je oformila skupina G20 o tome kako ažurirati financijsku politiku Banke kako bi brže odgovorila na globalne krize, dioničari su joj dali rok do Božića da izradi plan za operativnu reformu.

Svjetskoj banci prijeko je potrebna radikalna reorganizacija. Mora učinkovitije iskoristiti svoj znatan financijski kapacitet kako bi mobilizirala privatne ulagače i preusmjerila vlastita sredstva prema postizanju održivog razvoja i drugih globalnih prioriteta. Međutim, reforme će biti učinkovite samo ako se dioničari Banke pozabave razlozima zbog kojih zemlje s niskim i srednjim dohotkom nerado surađuju s njom.

Jedan od razloga, tipičan za načine na koje problemi upravljanja Banke ometaju njezinu sposobnost da odgovori na potrebe zemlje zajmoprimca, spor je proces odobravanja kredita i isplate. Najnoviji dostupni podaci pokazuju da Svjetskoj banci u prosjeku treba više od dvije godine za obradu kredita, od koncepcije do prve isplate sredstava. Razdoblje čekanja može biti znatno dulje za složene infrastrukturne projekte.

Anemični tempo provedbe prvenstveno je rezultat pritiska dioničara država koje nisu zajmoprimci, koji su sami pod pritiskom zakonodavaca i organizacija civilnog društva, da se primjenjuju kruti, jedinstveni standardi i postupci na sve operacije Svjetske banke. Za zemlje primateljice, osobito u zemljama u razvoju, to znači frustrirajuća kašnjenja.

Banka svakako mora održavati vrlo visoke standarde. Pomni nadzor čini projekte učinkovitijima, održivijima i djelotvornijima. Ali tegobna birokracija Banke nadilazi kontrolu kvalitete. Podnošenje zahtjeva za kredit obično uključuje više misija unutar zemlje, od kojih svaka zahtijeva višednevni napor timova preopterećenih vladinih dužnosnika.

Složeni i dugotrajni pregledi na području zaštite okoliša i socijalne zaštite katkada su stroži od onih koje su usvojili bogati dioničari Banke u vlastitim zemljama. Odobrenje projekta zahtijeva pripremu, dugotrajnu raspravu i odobrenje više odjela Banke, uključujući upravni odbor.

Tijekom provedbe projekta zemlje moraju posvetiti dragocjeno vrijeme podnošenju čestih izvješća o napretku za birokraciju Banke koja su od male koristi samim zemljama.

Iznenađuje li stoga činjenica da bi zemlja u razvoju kojoj je potrebno financiranje možda radije potpisala ugovor s, recimo, Izvozno-uvoznom bankom Kine? Projekt bi se mogao odmah pokrenuti, a zemlja primateljica mogla bi izbjeći ponekad nametljive dužnosnike Svjetske banke.

Kredit bi mogao koštati nešto više, ali izabrani dužnosnici u zemljama u razvoju pod velikim su pritiskom da ostvare rezultate za svoje stanovništvo i ubrzaju pitanja.

Dužnosnici Svjetske banke dobro su upoznati s tim problemima i pokušali su se zalagati za promjene. Banka je već 2000. godine osnovala posebnu radnu skupinu za rješavanje pritužbi dužnika, posebice u pogledu zaštitnih mjera i fiducijarnih pravila.

Međutim, iako je Banka poduzela provizorne korake kako bi pojednostavila svoj postupak u protekla dva desetljeća, uključujući pojednostavljene nove instrumente kreditiranja temeljene na ishodima i odobrenje odbora za neke projekte temeljene na riziku, rezultati su bili oskudni.

Banka je jedva poboljšala svoj vremenski okvir isplate između 2013. i 2017. godine, kada je u potpunosti prestala izvještavati o tim brojkama, što je znakoviti ukazuje na institucionalne prioritete.

Glavna prepreka dubljim reformama je disfunkcionalno upravljanje Svjetske banke. Mala skupina zemalja koje nisu zajmoprimci, na čelu sa SAD-om, dominira u donošenju odluka. A te vlade počele su Banku smatrati problemom, a ne izvanredno moćnim sredstvom održivog razvoja kakva ona može biti.

Na prvi znak bilo kakve reforme koja bi se mogla smatrati slabljenjem standarda, predstavnici američkog Kongresa i drugi zakonodavci G7, ohrabreni skupinama civilnog društva, primjenjuju pritisak da je razrijede ili blokiraju.

Upravo se to dogodilo kada je Svjetska banka pokušala reformirati svoju politiku zaštite. Početni prijedlozi za skromnu racionalizaciju zaštitnih mjera izazvali su veliko negodovanje među skupinama civilnog društva.

Nakon četiri godine beskrajnih savjetovanja i revizija, 2016. konačno je odobrena nova politika, više zbog iscrpljenosti, nego konsenzusa. No, novi okvir nikoga nije zadovoljio i neće se u potpunosti provesti do 2025., gotovo 15 godina nakon početka rasprava, što je prava studija slučaja institucionalne skleroze.

Glavni dioničari Svjetske banke moraju se ozbiljno pozabaviti preustrojem načina na koji ta institucija surađuje sa zemljama klijentima. Ako razvijene zemlje iskoriste svoju glasačku moć kako bi dale prednost problemima domaćoj političkoj ekonomiji naspram učinkovitosti Banke u zemljama u razvoju, svima će biti gore.

Nekoliko ključnih promjena moglo bi pomoći. Za početak, šire usvajanje pristupa reviziji projekata temeljenih na riziku znatno bi ubrzalo poslovanje Svjetske banke. Provedba jedinstvenih zaštitnih preispitivanja za više projekata u istoj zemlji ili sektoru te veća upotreba snažnih domaćih okvira u nekim zemljama zajmoprimcima mogle bi pojednostavniti ta pitanja.

Prijenos ovlasti za odobravanje kredita na predsjednika Banke ili čak regionalne potpredsjednike, zajedno s jasnim okvirom odgovornosti, mogao bi dodatno pojednostavniti proces odobravanja kredita.

Te bi se reforme mogle pilotirati u zemljama sa srednjim dohotkom, gdje su pravni okviri i standardi vjerojatno prihvatljiviji, prije šire provedbe. Zaposlenici Svjetske banke, od kojih su mnogi među najiskusnijim razvojnim stručnjacima na planetu, trebali bi poticati na inovacije i preuzimanje proračunatih rizika. Razvoj je sam po sebi složen, a problemi su neizbježni. Uzaludno ih pokušavajući izbjeći, Svjetska banka postala je pretjerano birokratska, bolno spora i manje učinkovita.

Dok se vlade dioničara ne suoče s tom stvarnošću, Banka će ostati zarobljena u washingtonskoj komori jeke, sve više izvan dodira s gospodarstvima u nastajanju i razvoju, a bila je osmišljena da im pomogne.

* Koautor članka je Chris Humphrey, specijalist za financiranje razvoja u ODI-ju i Centru za razvoj i suradnju ETH Zurich

© Project Syndicate 2022.