Američki Kongres nedavno je odobrio Zakon o čipovima i znanosti, kojim se izdvaja više od 50 milijardi dolara za jačanje industrije poluvodiča u nadi da će Sjedinjene Američke Države učiniti samodostatnima. I američka trgovinska predstavnica Katherine Tai rekla je da bi administracija predsjednika Joea Bidena trebala “replicirati” Zakon o čipovima za druge industrije “kao ključ prema konkurentnosti Amerike”.

Poluvodiči su svakako bitni za moderno gospodarstvo i ima smisla diverzificirati izvore. No, upitno je hoće li Zakon o čipovima ostvariti zacrtane ciljeve, a kamoli da ga treba koristiti kao model za sličnu podršku drugim industrijama.

Zakon je na mnogo načina manjkav. Subvencije za potporu istraživanju i razvoju čine samo 21% planiranih rashoda, dok će ostatak poduprijeti fizičku izgradnju postrojenja. Ipak, komparativna prednost SAD-a na međunarodnoj razini neupitno je u istraživanju i razvoju. Građevinski proizvodni pogoni neće ubrzati razvoj čipova.

”Mooreov zakon” još vrijedi: broj tranzistora na integriranom krugu udvostručuje se svake dvije godine. 5G čipovi sada se proizvode u naprednim postrojenjima za proizvodnju poluvodiča (“fabs”), a u tijeku su istraživanja za razvoj sljedeće generacije. Svaka nova generacija čipa treba nova postrojenja u kojima će ih proizvoditi.

Ta su postrojenja zapanjujuće složena, izuzetno skupa i trebaju mnoge strojeve, što često najbolje omoguće strane tvrtke. U svojoj knjizi Rat čipova (Chip War) Chris Miller sa Sveučilišta Tufts ističe da, primjerice, nizozemska tvrtka ASML ima tehnologiju i organizaciju za proizvodnju ekstremnih ultraljubičastih litografskih strojeva potrebnih za izradu najnaprednijih čipova. Jedan takav stroj treba 457.329 dijelova koje proizvode tvrtke u različitim zemljama.

Kvalificiranost dužnosnika

Donositelji politika nazvali su vrste mjera koje podržava Zakonom o čipovima “industrijskom politikom”. Ali taj pojam obuhvaća sve vrste politika i programa usvojenih za potporu gospodarskoj, a posebno industrijskoj aktivnosti. U SAD-u se industrijska politika prvenstveno sastoji od mjera kojima se podupire gospodarska aktivnost privatnog sektora, poput ulaganja u istraživanje i razvoj te prometnu infrastrukturu. Prema jednoj nedavnoj procjeni, iako su donositelji politika bili uspješni u podupiranju osnovnih istraživanja i aktivnosti koje omogućuju poboljšanje produktivnosti u cijelom privatnom sektoru, podbacili su kod prepoznavanja i pogodovanja pojedinačnim poduzećima i industrijama. Oslanjanje na privatni sektor temelj je povijesno visokih stopa inovacija i rasta produktivnosti američkog gospodarstva – modela koji je bio spektakularno uspješan u razvoju industrije poluvodiča. A uspješni napori u drugim zemljama da sustignu američku industriju podrazumijevali su integraciju u nju, umjesto da je repliciraju. Troškovi replikacije jednostavno su previsoki. “Postrojenje za izradu najnaprednijih logičkih čipova košta dvostruko više od nosača zrakoplova”, napominje Miller, “ali bit će najsuvremenije samo nekoliko godina.”

Istodobno, napominje Miller, postavlja se pitanje leži li budućnost industrije u daljnjem napretku Mooreovog zakona ili u razvoju specijaliziranijih čipova, kao što to rade Intel i Google. Postoje i druge velike bojazni. Procjenjuje se da bi za osnivanje postrojenja potrebnih za proizvodnju čipova korištenih u 2019. godini bilo potrebno 1,2 bilijuna dolara početnih troškova, zatim još 125 milijardi dolara godišnje – a to naravno ne uključuje troškove istraživanja i razvoja, inovacija i uspostavljanja postrojenja za nove najsuvremenije čipove. Nema šanse da SAD postigne samodostatnost u proizvodnji čipova sada na tržištu, a još manje da sam ovlada tehnološku granicu.

Štoviše, državni dužnosnici koji biraju planove tvrtki koji zaslužuju potporu moraju biti barem jednako kvalificirani kao i podnositelji zahtjeva iz privatnog sektora. Ipak, “jaz u vještinama” prijavljuje se na svim razinama – od inženjera elektrotehnike, programera softvera, grafičkih tehničara, stručnjaka za proizvodnju i još mnogih.

Bolje potaknuti konkurenciju

Ta se pitanja javljaju u većini novih gospodarskih aktivnosti. Činjenica da je istraživanje i razvoj usmjereno na traženje novih rezultata nužno ga čini rizičnim. To samo po sebi ukazuje na komparativnu prednost za privatni sektor, pa su poticaji za pretjerani oprez u javnom sektoru puno veći jer je neuspjeh vidljiviji, a uspjeh manje nagrađen.

Potražnja za čipovima već se znatno ublažila. Industrija je ciklična, a pad ne bi trebao biti previše iznenađujući. Intel je, na primjer, već izvijestio o manjoj prodaji i zaradi u 2021. godini, a isporuka novih čipova odgođena je zbog propusta. Proizvodnja novih čipova vjerojatno će se uključiti upravo kada ukupna potražnja padne.

Razumljivo je da SAD želi zadržati tehnološku prednost u čipovima. No, subvencioniranje velikih postojećih tvrtki i državno upravljanje industrijom gotovo sigurno neće postići taj cilj.

Daleko poželjniji pristup bio bi podržati globalnu industriju među prijateljskim zemljama, potaknuti konkurenciju, povećati broj visokokvalificiranih imigranata s potrebnim vještinama, podržati širenje kvalificiranih objekata za obuku i kapaciteta, povećati poticaje studentima da dobiju odgovarajuću obuku i osposobljavanje i dodijeliti više resursa za istraživanje i razvoj. To su vrste mjera koje su tako dobro služile američkom gospodarstvu u prošlosti. I u poluvodičkoj utrci nude daleko veće obećanje o uspjehu nego odredbe Zakona o čipovima.