U svom govoru u Jackson Holeu u kolovozu, predsjednik američkih Federalnih rezervi Jerome Powell jasno je dao do znanja da je suzbijanje inflacije glavni prioritet Feda.

Iako se Fed ogradio od svoje prošlogodišnje procjene da će povećanje inflacije biti kratkotrajno, temelji za tu procjenu bili su slabi čak i kada je donesena, s obzirom na brojne neizvjesnosti vezane uz pokretače inflacije u to vrijeme.

Jedan od takvih pokretača, posebno sve veći troškovi otpreme, nedovoljno je proučen, unatoč tome što značajno doprinosi i pretkazuje inflaciju. Čak i prošle godine, porast troškova transporta upućivao je na to da nam se loše piše te na potrebu za višim kamatnim stopama kako bismo se suprotstavili sve većim cjenovnim pritiscima.

Trajni pritisci
Zadatak najvećih svjetskih središnjih banaka je održavanje stabilnosti cijena, što znači da donositelji monetarne politike trebaju prepoznati izvore inflacije i predvidjeti njezinu putanju. Središnji bankari nesumnjivo su promašili metu odbacivši u početku nagli porast inflacije u 2021. kao “prolazan”, kao što je to svojedobno učinio Powell.

Ali druge institucije također su napravile istu pogrešku. Međunarodni monetarni fond, primjerice, također nije predvidio povećanje i trajnost inflacije. Makroekonomske prognoze za SAD bile su slične projekcijama Feda.

Podaci MMF-a također naglašavaju u kojoj je mjeri inflacijsko iznenađenje imalo globalnu dimenziju, s utjecajem na zemlje širom svijeta od Australije do Ujedinjenog Kraljevstva, gdje su donositelji politike bili nespremni.

MMF-ova publikacija Svjetski gospodarski izgledi (World Economic Outloook) za proljeće 2022. pokazuje da su njegove projekcije inflacije od godine dana ranije bile promašene za faktor veći od tri za napredna gospodarstva i za faktor veći od dva za gospodarstva u razvoju i gospodarstvima s tržištima u nastajanju, kao i za svijet u cjelini.

Istini za volju, dio trenutne inflacije potaknut je čimbenicima koji nisu bili predvidljivi prije godinu dana ili čiji je utjecaj bilo teško precizno predvidjeti.

U SAD-u rastuće cijene odražavaju fiskalne poticaje i trošenje ušteda iz doba pandemije na strani potražnje, kao i poremećaje u lancu opskrbe povezane s kineskom politikom nulte stope COVID-a i povećanjem cijena robe zbog ruske invazije na Ukrajinu. Ekonomski prognostičari nisu geopolitički ili javno-zdravstveni stručnjaci, a najbolje što mogu učiniti na oba fronta je nagađati na temelju svog znanja.

Međutim, iako bi se donositelji politike mogli izvući jer nisu u svoje odluke uračunali ono što je bilo nepoznato prije godinu dana, trebali bi odgovarati za čimbenike koji su bili poznati pokretači inflacije, posebno ako su ti pokretači ukazali na trajne cjenovne pritiske.

U nedavnoj studiji, koautori i ja usredotočujemo se na jednog takvog pokretača inflacije: brzo povećanje globalnih troškova otpreme. Do listopada 2021. pokazatelji troškova otpreme kontejnera pomorskim prijevozom povećali su se za više od 600 % u odnosu na pretpandemijsku razinu, dok su se troškovi otpreme rasutog tereta morem više nego utrostručili.

Što je uzrokovalo ovo izvanredno povećanje? Kako se proizvodna aktivnost povećavala nakon produljenih zatvaranja gospodarstva uslijed pandemije bolesti COVID-19, potražnja za intermedijarnim ulaznim materijalima za otpremu (poput energije i sirovina) morem znatno se povećala.

Istodobno, kapaciteti pomorskog prometa bili su ozbiljno ograničeni logističkim preprekama i uskim grlima (često povezanim s pandemijskim poremećajima) i nestašicom kontejnerske opreme. Lukama diljem svijeta nedostajalo je radnika koji su morali u samoizolaciju nakon što su bili pozitivni na COVID-19, a javno-zdravstvena ograničenja sprječavala su vozače kamiona i posade brodova u prelaženju granica.

Dok je vrtoglavi rast cijena hrane i energije bio na naslovnicama, činilo se da je porast troškova otpreme uglavnom prošao ispod radara, unatoč potencijalnom inflatornom utjecaju. Moja studija pokazuje da su učinci šoka troškova prijevoza na inflaciju dugotrajniji od učinaka robnog šoka, što je u suprotnosti s prošlogodišnjim tvrdnjama da će povećanje inflacije biti prolazno.

Moja analiza ukazuje na to da udvostručenje troškova otpreme dovodi do povećanja stope inflacije od otprilike 0,7% godinu dana kasnije.

S obzirom na stvarno povećanje globalnih troškova otpreme tijekom 2021., procjenjujem da je učinak na inflaciju godinu dana kasnije veći od dva postotna boda, što je ogroman učinak koji bi malo središnjih banaka odbacilo u određivanju monetarne politike.

Utjecaj geografije
Naravno, taj se prosječni rezultat razlikuje među gospodarstvima i regijama, a ovisi o okvirima monetarne politike, posebno o rezultatima središnjih banaka u stabilizaciji cijena i usidrenim očekivanjima, kao i o strukturnijim čimbenicima kao što je geografija (što utječe na udaljenost gospodarstva i ovisnost o robi koja se isporučuje morem).

Dokazi upućuju na to da bi na razvijene zemlje s utvrđenim vjerodajnicama za stabilnost cijena, uključujući SAD, vjerojatno manje utjecali šokovi troškova dopreme. Zemlje u razvoju – posebno udaljene, malootočne države na Pacifiku i Karibima – izložene su većem riziku od većih, postojanijih inflatornih pritisaka, što bi moglo dovesti do inflacijske spirale.

Kada troškovi otpreme porastu, donositelji politika svugdje, ali posebno u takvim zemljama, možda će morati preventivno pooštriti svoju monetarnu politiku. Uloga troškova otpreme kao pokretača globalne inflacije nedovoljno je prepoznata. To se mora promijeniti.

Šokovi zbog povećanja troškova otpreme mogu upozoriti središnje banke čiji je zadatak osigurati stabilnost cijena zbog opasnosti koje predstoje i pomoći im da smanje rizik od zaostajanja za krivuljom inflacije.

© Project Syndicate 2022.