Početkom prosinca 2015. godine 194. države članice UNFCCC-a, potpisale su Pariški sporazum kojim su prihvatile hrabar cilj – ograničavanje globalnog zatopljena na temperature ‘znatno ispod’ 2°C u 21. stoljeću.

Prema sporazumu, temeljenom na dostupnim znanstvenim činjenicama, svijet bi morao doseći nultu emisiju stakleničkih plinova do 2050. godine. To će podjednako zahtijevati transformaciju gospodarstava i društava. Do danas je, 136 zemalja potpisnica koje su odgovorne za 83 posto globalnih emisija, obećalo dostizanje tog cilja.

Međutim, najnovije izvješće o emisiji stakleničkih plinova Programa Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP) pokazalo je da su ostvarene nacionalne vrijednosti emisija znatno manje od potrebnih za postizanje ciljeva Pariškog sporazuma. U stvari, UNEP je otkrio da će trenutne klimatske obveze dovesti do porasta temperature od 2,7°C do kraja stoljeća.

Nedostatak integracije
Dok se svijet nateže oko toga kako pojačati globalne napore za dekarbonizaciju, subjekti iz javnog sektora imat će sve kritičniju ulogu ne samo u postavljanju, nego i u realizaciji zadanih ciljeva. Potrošnja javnog sektora čini 47 posto BDP-a u Europskoj uniji, 44 posto u Sjedinjenim Državama, 39 posto u Japanu i 18 posto u Indiji.

Smanjenje emisija iz javnog sektora moglo bi biti vitalna komponenta većine nacionalnih strategija dekarbonizacije. Naime, subjekti iz javnog sektora mogu pomoći u proširenju rješenja i povećanju potražnje za proizvodima i uslugama s niskom razinom ugljika. Neke su vlade već poduzele mjere za smanjenje emisija iz svojih operacija.

Pritisak i poticaji za usvajanje održivih organizacijskih strategija slabiji su u javnom sektoru, dijelom zato što ograničena konkurencija među javnim službama ostavlja dionicima malo utjecaja na poticanje održivijeg ponašanja. Subjekti iz javnog sektora također su više ograničeni u mijenjanju svojih usluga i mogu biti manje agilni od svojih kolega iz privatnog sektora.

Usvajanje digitalnih zdravstvenih usluga može, primjerice, smanjiti ukupne emisije smanjenjem količine putovanja pacijenata i zdravstvenih radnika; međutim, to bi moglo negativno utjecati na ljude koji nemaju pristup pouzdanoj širokopojasnoj mreži ili povezanim uređajima. Javni subjekti mogli bi se primjerice preseliti u nove urede s nultom emisijom, ali to neće smanjiti ukupne emisije ako subjekti iz privatnog sektora preuzmu energetski neučinkovite zgrade.

Nedostatak integracije među subjektima javnog sektora također može spriječiti sveobuhvatnu dekarbonizaciju. Lokalne, regionalne i nacionalne vlasti; poduzeća u državnom vlasništvu; i druge organizacije (kao što su škole, bolnice i transportni sustavi) često djeluju neovisno.

Neuspjeh u razmjeni informacija mogao bi otežati povećanje ukupne razine javnog sektora i korištenje njegovih zajedničkih resursa, vještina i znanja. Mnoge organizacije javnog sektora suočavaju se i s poteškoćama praćenja svog utjecaja na klimu. Ipak, unatoč svim izazovima, neke agencije iz javnog sektora počele su se dekarbonizirati.

Sve veći broj prati i izvješćuje o svojoj izvedbi u odnosu na širok raspon ekoloških mjera, uključujući i emisije stakleničkih plinova. Postoje brojne mjere i i načini na koji javni subjekti mogu smanjiti emisiju stakleničkih plinova.

Uvesti održive prakse
Jedan od njih je dekarbonizacija zgrada što uključuje poboljšanje izolacije, uporabu LED rasvjete, zamjene kotlova s dizalicama topline, ugradnja senzora za smanjenje potrošnje energije itd.

Također, mogu se provesti interne kampanje kojima će se povećati svijest zaposlenika o potrošnji energije i tako promijeniti njihove obrasce ponašanja. Jedna od mogućnosti je i postavljanje zelenih krovova, čime se može poboljšati i upravljanje vodom te potaknuti biološku raznolikost.

Neke zemlje poput Novog Zelanda već su poduzele konkretne mjere – njihova vlada osigurala je javnim subjektima 130 milijuna dolara za dekarbonizaciju. Tim novcem agencije će, među ostalim, moći kupovati električna vozila i vršiti zamjenu kotlova na fosilna goriva.

Vlada zahtjeva i da nove zgrade javnog sektora ispunjavaju standarde energetske učinkovitosti, a sve agencije će početi mjeriti i javno izvještavati o svojim emisijama do 2025. godine.

Stvaranje održivijih putnih politika i voznih parkova nameću se kao jedna od bitnijih poluga prema nultoj stopi. Tako bi organizacije mogle uvesti održivije prakse, kao što je korištenje ekoloških održivih hotela, poticanje letova s nižim CO2 otiskom, zamjena letenja putovanjima vlakom i uvođenja strožih kriterija nužnosti poslovnih putovanja. Javne ustanove s voznim parkovima mogle bi prijeći na na prirodni plin, vodik ili struju, te redovito održavati vozila kako bi se osiguralo da su uvijek u optimalnom stanju.

Sve se više govori i o integraciji ESG kriterija (okoliš, društvo i upravljanje) u procese javne nabave i odlučivanja, a neke su zemlje (npr. Singapur) već postavile nove norme za nabavu.

Kako javni sektor zapošljava oko trećine radne snage u svijetu, na smanjenje emisije može se utjecati mijenjajući njihove navike na poslu te načine odlaska i dolaska na njega. Primjerice, može se poticati ili čak direktno subvencionirati bicikliranje ili prelazak na vozila s nultom stopom emisija.

Definiranje strategije
‘Skrštenih ruku’ ne sjedu niti u našem Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja koje je pokrenulo raspravu s različitim dionicima i općom javnošću o izazovima i mogućnostima za pravednu i učinkovitu tranziciju Hrvatske prema klimatskoj neutralnosti.

Kako bi se pokazala zajednička predanost klimatskim ciljevima koji su usvojeni u Hrvatskom saboru kroz Strategiju niskougljičnog razvoja Republike Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. gdje je izračun ugljičnog otiska naveden kao mjera u Akcijskom planu za provedbu Strategije, Ministarstvo je početkom 2022. pokrenulo pilot projekt izračuna ugljičnog otiska u Vladi, Saboru, Uredu predsjednika RH i Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja.

Svrha projekta je testirati ideju i vidjeti prepreke, kako bi se bolje osmislili javni pozive namijenjeni tijelima javne uprave da izračunaju ugljični otisak i poduzmu mjere smanjenja emisija stakleničkih plinova, a time i ugljičnog otiska.

Novi zakonodavni paket Europske unije “Fit for 55” u sektoru zakonodavstva ističe da zgrade javnog sektora trebaju biti predvodnice u promicanju i primjeni načela energetske učinkovitosti s predloženom godišnjom obvezom obnove 3 posto podne površine zgrada javnog sektora prema standardu zgrada gotovo nulte energije (nZEB).

Obveza obnove zgrada javne namjene je na svim razinama upravljanja te uključuje i zgrade za odgoj i obrazovanje, zdravstvo, socijalno stanovanje te stambene zgrade u vlasništvu javnih tijela. Osim toga, uvodi se i obveza ukupnoga smanjenja potrošnje energije od 1,7 posto svih javnih tijela.

Izračun ugljičnog otiska je prvi korak neophodan za definiranje strategije upravljanja ugljičnim otiskom s prijedlogom mjera za smanjenje emisija stakleničkih plinova. Nakon izračuna ugljičnog otiska i izrade strategije, slijedi najvažniji korak, a to je provedba mjera.

Tek će provedba mjera dovesti do smanjenja emisija stakleničkih plinova, odnosno do lakšeg ostvarivanja preuzetih obveza i postizanja klimatske neutralnosti do 2050.

Izračun i smanjenje ugljična otiska javnih tijela dobra je osnova za definiranje kratkoročnih i dugoročnih ciljeva smanjenja emisija stakleničkih plinova i svakako dio rješenja za ublažavanje klimatskih promjena.