Naš svijet prolazi kroz ekonomsku tranziciju koja će zahtijevati učinkovito vladino djelovanje na mnogim područjima za upravljanje klimatskim promjenama, osiguravanje javnog zdravlja i obnovu naših srednjih klasa dobrim radnim mjestima i inovacijama. No jesu li naše vlade tome dorasle?

Postoji gotovo univerzalni skepticizam prema sposobnosti vlada da vode i postižu pozitivne promjene. Takve sumnje mogu biti na mjestu. Polarizacija i autoritarni populizam, koji se međusobno osnažuju, preplavili su javnu sferu u mnogim zemljama i potkopali sposobnost društava da protiv zajedničkih problema pokrenu kolektivno djelovanje, kako domaće tako i multilateralno.

Štoviše, dugotrajnija zabrinutost vlade jest da nema ni dovoljno informacija ni sposobnosti potrebnih za postizanje pozitivnih strukturnih promjena u gospodarstvu.

Argument glasi: dajte vladama previše moći, i one će usmjeriti resurse prema pogrešnim mjestima i postati zarobljeni alati posebnih interesa. Ovaj argument leži u središtu neoliberalizma i morat će se prevladati da bi svaka paradigma nasljednika – poput produktivizma – uspjela.

Točniji prikaz vladinih sposobnosti prepoznaje da one nisu ni naslijeđene ni statične. Umjesto toga, nakon što se postave odgovarajući prioriteti, sposobnosti se s vremenom razvijaju kroz iskustvo, učenje i izgradnju povjerenja s privatnim subjektima.

Za javne dužnosnike relevantno pitanje nije “Imamo li kapacitete?” nego: “Jesmo li utvrdili prave prioritete i ispravan način upravljanja?” Skeptici bi mogli reći da to zvuči dobro u teoriji, ali ostaje neostvarivo u praksi. Samo pogledajte oko sebe i možete pronaći neuspjehe javnog upravljanja gotovo svugdje – lokalno, nacionalno i globalno.

No, zapravo, kako u novoj knjizi pokazuju Charles Sabel s Pravnog fakulteta Columbia i David Victor sa Sveučilišta California u San Diegu, učinkoviti modeli javnog upravljanja postoje i već su donijeli veliku promjenu. Praksa je tu; teorija nedostaje.

Sabel i Victor usredotočuju se na klimatske promjene, što je najveći politički izazov našeg vremena. To je također područje u kojem je upravljanje dvostruko teško: propisi ne smiju biti učinkoviti samo na nacionalnoj razini; o njima se također mora globalno pregovarati među državama s različitim interesima i okolnostima.

Primjer Montrealskog protokola
Sabel i Victor svoj argument grade na primjeru Montrealskog protokola iz 1987. godine, koji je uspio suzbiti tvari koje oštećuju ozonski omotač do te mjere da je ozonski omotač sada na putu potpunog oporavka.

Iscrpljivanje ozona i klimatske promjene od samog su početka izgledali kao slični izazovi jer oba uključuju značajnu znanstvenu i tehnološku nesigurnost i znatne razlike među stajalištima naprednih gospodarstava i gospodarstava u razvoju.

Zato je Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime iz 1992., prvi globalni sporazum o klimi, uzela Montrealski protokol kao svoj model. Montrealski protokol i Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime započeli su kao vrlo “tanki” režimi, oslanjajući se na sveobuhvatne obveze smanjenja emisija tvari koje oštećuju ozonski omotač i stakleničkih plinova do određenog datuma, ali s malo operativnog sadržaja.

Ali ta dva režima su se razvila vrlo različito. Iako je Montrealski protokol ostvario stalan napredak okupljajući poduzeća i vlade kako bi se uhvatili u koštac s konkretnim tehnološkim problemima, sporazumi o klimatskim promjenama često su zastali u globalnim pregovorima.

Sabel i Victor skreću pozornost na ključnu razliku između dvaju režima: Montrealskim protokolom osnovani su sektorski odbori u kojima su se tvrtke koje emitiraju tvari koje oštećuju ozonski omotač pridružile nacionalnim regulatorima i znanstvenicima u traženju tehnoloških alternativa.

Te su skupine počele kao male, ali su se širile i množile kako se znanje akumuliralo, stjecale sposobnosti i gradilo povjerenje među strankama. Taj pristup funkcionirao je jer je stvarno rješavanje problema preneseno na lokalne aktere – naime, tvrtke s potrebnim tehnološkim znanjem.

Kada je inovacija zastala, ciljevi su resetirani. Rezultat su bili sve veći napredak s inovacijama na terenu i postavljanje ciljeva na najvišoj razini.

Tvrtke na distanci
S druge strane, prema klimatskom režimu, tvrtke su držane na distanci od regulatora, zbog straha da će zaustaviti proces. Ali to je ukorijenilo sukob interesa i otežalo inovacije.

Montrealski protokol nije jedini uspješan slučaj onoga što Sabel i Victor nazivaju “eksperimentalnim upravljanjem”. Dodatni primjeri mogu se pronaći u širokom rasponu nacionalnih i podnacionalnih programa, od Američke agencije za napredne istraživačke projekte – energetika (ARPA-E) do irskog režima zaustavljanja onečišćenja poljoprivredom.

U svakom slučaju, eksperimentiranje na početnoj razini povezano je s postavkom cilja više razine. Uspješne prakse koje proizlaze iz tih suradnji zatim se rutiniziraju širenjem i postavljanjem standarda. Budući da uspjeh ovisi o čestim ponovnim procjenama i revizijama, ključno je utvrditi ključne etape i pratiti napredak.

Kada se rješenja pojave, mogu se generalizirati u obliku standarda ili propisa. Inovacije su u središtu tog procesa jer je viši životni standard (uključujući čišće okruženje i bolja radna mjesta) moguć samo kroz povećanu produktivnost. Ova vrsta donošenja politika značajno se razlikuje od prevladavajućih pristupa.

Iz perspektive eksperimentalnog upravljanja, dihotomija “država protiv tržišta” jednostavno je nevažna. Države i tržišta komplementarni su, a ne dihotomni. Standardni model regulacije ekonomista odozgo prema dolje, od glavnog agenta, postaje beskoristan.

Da bi uspjela, nova paradigma će, poput produktivizma, morati nadići ustajale ideologije prošlosti. Srećom, modeli upravljanja koji su joj potrebni već postoje u izobilju.