Za Hrvatsku pridruživanje eurozoni nema alternative, i sve dobrobiti uvelike premašuju potencijalne troškove i rizike. Hrvatska ekonomija ima izuzetno visok stupanj euriziranosti, što se očituje u činjenici da je oko 60% privatnog duga građana i poduzetnika vezano uz euro, te da je euro valuta od preko 70% iznosa ušteđevine građana.

Stoga devaluacija kune jednostavno nije opcija, jer efekt bilance bio bi značajno teži za hrvatsko gospodarstvo od bilo kakvih dobitaka na izvoznom planu.

Najveće prednosti

Ta visoka stopa euroziriranosti potiče još od vremena bivše države kada radi hiperinflacije je njemačka marka bila valuta čuvanja vrijednosti novca. Stoga bez obzira na vlastitu valutu od nepuna tri desetljeća, neće se zapravo izgubiti neka iluzorna monetarna suverenost, nego će se uvelike umanjiti rizici.

Apsolutno najveća prednost pristupanja eurozoni 1. siječnja 2023. su značajno manji rizici i sniženi troškovi zaduživanja. Osim samog smanjenja kamatnih stopa, koje održava i bolji investicijski rejting, dodatno će zaduživanje biti lakše jer se pristupanjem europodručju oslobađaju značajna sredstva (oko 160 milijardi kuna) banaka trenutno vezana kao minimalno potrebna devizna potraživanja. Također, banke će smanjiti valutne rizike i poboljšati stabilnost.

Osim nižih kamatnih stopa i troška zaduživanja, Hrvatska će postati atraktivnija i za ulagače i za turiste (75% ih dolazi iz Europodručja, a turizam nam čini 20% gospodarske aktivnost). Također, smanjit će se troškovi konverzije za kapitalne poslove poput prodaje nekretnina, čije cijene već odavno izražavamo u eurima.

Osim nekretnina, iznajmljivanje apartmana ili kupnja automobila se također najčešće izražava u eurima. Pristupanjem eurozoni, Hrvatska samo formalizira neke od već prisutnih konvencija. Dodatna je prednost, što će Hrvatska moći računati na podršku ECB-a u slučaju problema sa likvidnosti.

Hrvatske banke će izgubiti u naknadama za konverziju (oko petine svoje dobiti, ili 1,5 milijardi kuna), te imati dodatne troškove bankomata (oko 900 milijuna kuna). Mjenjačnice će uvelike ostati bez posla. Jednokratni trošak uvođenja eura koštat će banke od 100 milijuna eura, a trošak prilagodbe plaćat će i drugi sektori gospodarstva, naročito maloprodaja i telekomi. Prosječan trošak za velike trgovačke lance iznosi oko 30 milijuna eura, za telekome to je oko 20 milijuna eura, a za manje firme ne očekuje se da trošak uvođenja eura premašuje 10.000 eura.

Nesigurna vremena

Hrvatska pristupa eurozoni u nevjerojatno nesigurnim vremenima u kojima je doista teško ispoštovati sve zahtjeve za konvergenciju – poznate kao i Maastrichtskih kriteriji – pa ipak svi temeljni pokazatelji su u posljednjem izvješću i odluci od 12. srpnja ocijenjeni kao pozitivni i uspješni. Najveći rizik je u galopirajućoj stopi inflacije.

U travnju 2022. godišnja prosječna stopa HICP inflacije u Hrvatskoj iznosila je 4,7%, odnosno ispod referentne vrijednosti od 4,9% za kriterij stabilnosti cijena. I ta je vrijednost bila odlučujuća za konačnu odluku o pristupanju.

No već u lipnju, inflacija je prešla dvoznamenkastu broju, a zadnja srpanjska vrijednost od 12.3% veća je od prosječne inflacije u eurozoni od 8.6%. Baltičke zemlje, sve članice eurozone, registrirale su već inflacije veće od 20%.

Samo pridruživanje euru donosi i jednokratno povećanje cijena, no u prosjeku takvo povećanje iznosi oko 0,3% i u kontekstu trenutne inflacije je zanemarivo. Dvojno iskazivanje cijena služi tome da se taj rizik umanji, a općenito priprema za uvođenje eura u Hrvatskoj je sustavna i temeljita, tako da su ti rizici minimalni.

Na dugi rok, očekivalo bi se konvergencija i cijena i realnog dohotka, ali u praksi puno je drugih faktora koji utječu da se to i zaista ostvari. Osim inflacije – devizna tržišta doživjela su tektonske pomake. Hrvatska se pridružuje klubu prestižnih zemalja kada euro stoji najgore do sada – te je u paritetu s dolarom, što se nije dogodilo posljednjih 20 godina. Više je razloga za jak dolar i slab euro, a najvažnija su dva.

Prvo, oklijevanje ECB-a da podigne kamatne stope što je Fed prvi učinio. Razlog izostanka reakcije ECB-a je višeslojna, ali činjenica je da inflacija u EU nije uzrokovana porastom potražnje koliko porastom cijena energenata i hrane. S druge strane, inflacija u Americi više je posljedica postpandemijskog oporavka gospodarstva, a manje porasta cijene energenata.