Do kraja 2022. cilj skupine G7 je pokrenuti “otvoreni, kooperativni međunarodni Klimatski klub” da se potakne koordinirano djelovanje kako bi se postigao cilj maksimalnog zagrijavanja od 1,5 Celzijevih stupnjeva prema Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama, a da se nikoga ne ostavi u nepovoljnom položaju u odnosu na konkurenciju. Iako već desetljećima slušamo pozive na međunarodno djelovanje na području klime, postoji dobar razlog da mislimo da će ovaj put biti drukčije.

Klimatski klub zamisao je njemačkog kancelara Olafa Scholza, čiji se prijedlog temelji na četiri pretpostavke. Prvo, međunarodno djelovanje u području klime mora biti sveobuhvatno i dosljedno, a svi članovi Kluba moraju težiti istim ciljevima.

Drugo, zemljama bi trebalo dopustiti da te zajedničke ciljeve slijede na svoj način, pod uvjetom da se svi pridržavaju “ujednačenog mjerenja sadržaja CO2 proizvoda i materijala”. Treće, zemlje u razvoju trebale bi dobiti potporu za postizanje zajedničkog cilja.

I, na kraju, činjenica da se trebaju natjecati protiv jeftinijih metoda s višim emisijama ugljika ne bi trebalo stavljati “pionire klimatske politike” u nepovoljan položaj na globalnom tržištu.

Test solidarnosti
Ovaj prijedlog može zvučati kao preispitivanje prošlih politika, ali on u osnovi prebacuje težište na oblikovanje politika. Povijesno gledano, klimatsku politiku promatrali smo u samo dvije dimenzije: klime i gospodarstva.

To je dovelo do usredotočenosti na ideje poput globalnog određivanja cijena ugljika, što ima puno smisla u strogo ekonomskom smislu. Zagađivači emitiraju prekomjerne količine CO2 u atmosferu jer se troškovi nameću društvu. Stoga je rješenje pobrinuti se da zagađivači plaćaju.

Problem je u tome što se građani često protive takvim politikama, posebno ako ne postoji mehanizam za naknadu štete onima koji su u nepovoljnom položaju zbog većih troškova. Nadalje, troškovi povezani s određivanjem cijena ugljika nisu samo ekonomski, već i socijalni.

Čak i ako se prihod od poreza na ugljik troši na siromašne i raseljene, zajednice ovisne o fosilnim gorivima mogu propasti, a neki se ljudi mogu osjećati kao da više ne oblikuju vlastitu budućnost.

Zemlje s niskim i srednjim dohotkom zamjeraju što bogate, industrijalizirane zemlje – povijesno najveći emiteri – traže od njih da plaćaju više za energiju koja im je potrebna za razvoj. Priznati ove potencijalne posljedice znači prijeći iz apstraktnog dvodimenzionalnog svijeta u trodimenzionalni, bliži stvarnosti koju nastanjujemo.

Iako se dvodimenzionalni svijet ekonomskih modela može mjeriti u smislu BDP-a i cijena ugljika, stvaran svijet iziskuje različite mjerne podatke kako bi se uzelo u obzir potpuno značenje bilo koje politike. U tu svrhu, jedan od nas (Snower) i Katharina Lima de Miranda predložili su metriku čiji akronim na engleskom glasi SAGE: solidarnost, djelovanje, dobitak, okoliš.

Ovdje se solidarnost odnosi na razmjere socijalne uključenosti i kohezije, djelovanje se odnosi na sposobnost ljudi da oblikuju vlastiti život, a dobitak i okoliš odnose se na tradicionalne mjere ekonomske proizvodnje, odnosno ekološke održivosti.

Rezultat na području solidarnosti povećava se kada postoji više društvenog povjerenja, velikodušnosti i tako dalje, a rezultat na području djelovanje povećava se kada ljudi izvještaju o većem povjerenju u svoju sposobnost postizanja vrijednih ciljeva. Proširenjem područja primjene izvan rasta BDP-a, model SAGE nam omogućuje ponovno uspostavljanje veza između ekonomskih politika i socijalne dobrobiti.

Kao novi način rasprave i procjene klimatskih politika, model SAGE može nam pomoći da shvatimo zašto neke prethodne klimatske politike nisu funkcionirale. Tradicionalno određivanje cijena ugljika, na primjer, često je palo na testu solidarnosti, stvaranjem pobjednika i gubitnika (i ekonomski i socijalno), kao i na testu djelovanja, ignoriranjem glasova ljudi u tom procesu.

Samo uzimajući u obzir socijalne potrebe ljudi (uz gospodarske i ekološke potrebe) moći ćemo unaprijediti održive reforme politike. To nas vraća na model Klimatskog kluba koji je predložila skupina G7. Ako se pravilno provede, može prilagoditi socijalne uz gospodarske i okolišne čimbenike, uspijevajući tamo gdje slični napori iz prošlosti nisu uspjeli.

Nužna je fleksibilnost
Prema Scholzu, Klimatski klub promicat će “suradnju između zemalja koje žele nastaviti s društvenom i gospodarskom transformacijom potrebnom za borbu protiv klimatskih promjena”. Rezultat bi u praksi bilo partnerstvo u kojem se sudionici obvezuju na ambiciozne, dobro definirane klimatske ciljeve, kao i na posebne mjere unutar zemlje koje su potrebne za postizanje tih ciljeva.

Scholzov tim priznaje da su bogate zemlje koje su povijesno emitirale najviše ugljika u drukčijem položaju od drugih. Govore o “zajedničkim, ali diferenciranim odgovornostima i odgovarajućim sposobnostima” – jedno od temeljnih načela Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama iz 1992. godine.

Klimatski klub stoga cijeni različite zahtjeve koje zajednički skup ciljeva postavlja različitim zemljama te da to zahtijeva “intenzivnu suradnju na industrijskoj transformaciji i izgradnji kapaciteta”.

Međutim, da bi uspio, mora biti maksimalno ambiciozan (usmjeren na cilj od 1,5° C), maksimalno inkluzivan i maksimalno popustljiv u političkim putovima koje otvara.

Upravo će ta fleksibilnost pomoći razvijenim zemljama i zemljama u razvoju u suradnji, međusobnom uvažavanju različitih stajališta i učenju iz toga. Ako uspije, Klub bi mogao stvoriti domino efekt na globalnoj razini, nudeći prijeko potrebnu nadu da se borba protiv klimatskih promjena može dobiti.

* Koautor članka je Dennis J. Snower, profesorski istraživač na Institutu za novo ekonomsko razmišljanje i viši znanstveni suradnik na Školi za upravljanje Blavatnik na Sveučilištu u Oxfordu te gostujući suradnik u Instituciji Brookings

© Project Syndicate, 2022.