Nakon što su proteklog desetljeća deseci tisuća građana okušali sreću na Zagrebačkoj burzi, većinom zarađujući lijep novac, ulaganje na domaćem dioničkom tržištu već godinama nije odveć zanimljivo. Štednja se uglavnom gomila na računima u bankama, unatoč kamatnim stopama na oročenu štednju blizu nule.

Prema posljednjim podacima Hrvatske narodne banke (HNB) za kraj svibnja, ukupni štedni i oročeni depoziti dosegli su 214,1 milijardu kuna što je 6,3 posto više nego godinu ranije. Drugim riječima, u godinu dana u banke je položeno dodatnih 13 milijardi kuna.

Unazad sedam godina dio se građana ipak malo okuražio te je počeo ulagati u investicijske fondove, primarno u one sigurnije, obvezničke. Međutim, radi se djeliću novca u odnosu na onaj koji leži u bankama. Ukupna neto imovina investicijskih fondova svih vrsta krajem lipnja iznosila je tek 16,7 milijardi kuna.

Mnogo truda i ponešto sreće

Ipak, čini se da burza i dionice kod manjeg broja građana ipak opet dolaze u fokus. Podaci Središnjeg klirinško depozitarnog društva (SKDD) pokazuju da su domaće fizičke osobe prošle godine otvorile 3258 novih računa. Naime, otvaranje računa u SKDD-u preduvjet je za trgovanje domaćim vrijednosnicama. U odnosu na 2020. radi se o povećanju od 14 posto.

Samo u prvom polugodištu ove godine otvoreno je 1824 nova računa, pa ako se interes “novajlija” na burzi nastavi ovim tempom, ova bi godina mogla nadmašiti lanjsku. Ne treba zanemariti činjenicu da usponom tehnologije dio građana trguje i na stranim burzama, zahvaljujući internetskim aplikacijama. Jedna od globalno poznatijih, eToro, navodno samo u Hrvatskoj ima 7000 klijenata.

Međutim, trgovanje na burzi nije i ne smije se shvatiti kao kockanje, iako – kao i svaki poduzetnički poduhvat – zahtijeva i određenu dozu sreće. Kao i u životu, i u investiranju uspjeh dolazi uz mnogo rada i truda.

Kojim bi sve znanjima trebali biti naoružani novi ulagači i kakav uopće pristup i stav trebaju zauzeti kada se upuste u ulaganje u dionice za Svijet novca otkrivaju dva veterana domaćeg dioničkog tržišta koji kao privatni investitori već godinama ulažu na Zagrebačkoj burzi. Igor Bilbija počeo je u hrvatske dionice ulagati u siječnju 1998. godine i uskoro će, kako kaže, proslaviti “srebrni pir sa Zagrebačkom burzom i nekadašnjim Varaždinskim tržištem vrijednosnica”.

Igor Bilbija u domaće dionice počeo je ulagati u siječnju 1998./R. Anić/PIXSELL

On ističe kako bi potencijalni novi ulagači trebaju imati na umu niz stvari prije nego ulože novac na burzi. “Burza je stvarno ‘učiteljica života’, sve što se ljudima može dogoditi u stvarnom životu, događa se – nažalost, ali i na sreću – i na burzi. Moraju biti spremni na svakakva iznenađenja i niz interakcija na koje uopće nemaju upliva i ne mogu na njih utjecati, a u određenom trenutku ni sagledati. Iznenađenja su moguća iza svakoga ugla s jedne strane, a s druge strane znanje novih ulagača – za koje ću pretpostaviti da su si prethodno dali truda naučiti osnovne elemente kako funkcionira tržište i koji su nužni preduvjeti i alati da bi se ulagalo na burzi – nužan je, ali često ne i dovoljan uvjet”, kaže Bilbija.

Prema njegovu mišljenju, postoji niz mogućih rizika koji mogu bitno promijeniti sliku koju vi vidite ili mislite da ju vidite kada ste u nešto odlučili ulagati. “To posebno vrijedi za ulaganje u kompanije koje su živi organizmi i koje imaju niz izazova u svom poslovanju. Važno je cjeloživotno učenje, ali i mnogo više stalna interakcija. Teško je biti uronjen u svoj svijet i očekivati da će te biti solidan investitor”, smatra Bilbija.

Danijel Labaš pripada prvoj generaciji domaćih brokera koji su položili ispit u počecima Domovinskog rata, daleke 1991. godine. Uglavnom ulaže u naše dionice, djelomično u regionalne i tek ponešto u strane.

”Domaće dionice lakše je analizirati, a prva ili osnovna prednost jest što osobno mogu jednostavnije doći na skupštinu dioničara. Jedno je samo pratiti javne objave i vijesti o kompaniji na burzi odnosno preko interneta, a sasvim drugo upoznati većinske dioničare (vlasnike) ili pogotovo Upravu na skupštini dioničara i steći dojam kako ta kompanija ‘diše’.

Uz pomno proučena revidirana financijska izvješća i jako dobru pravnu podršku, sudjelovanjem na skupštini dioničara možete kroz postavljena pitanja, protuprijedlozima na odluke većinskog dioničara i slično, potaknuti na transparentnije vođenje kompanije u interesu svih dioničara.

Ako zatreba i pokretanjem sudskih postupaka tražiti zakonitost funkcioniranja i upravljanja kompanijom te ostvarivanje svojih prava kao manjinskog dioničara. To vidim kao značajnu prednost ulaganja u domaće dionice”, ocjenjuje Labaš.

Znati, prepoznati i shvatiti

Određenu prednost ulaganjem u domaće dionice možete imati kroz neizravnu podršku mirovinskih fondova koji su također uložili u dionicu koju posjedujete, dodaje taj ulagač. “Pretpostavka je da su upravitelji mirovinskih fondova dobro valorizirali kompaniju, dionicu drže likvidnijom i postupnim dokupljivanjem ne dopuštaju da cijena značajno padne. Ipak, daleko je isplativije uložiti u neku nelikvidnu dionicu koju mirovinski fondovi ne kupuju, ako ima dobre performanse.

U većini slučajeva većinski vlasnik takve kompanije očekuje povrat na svoj uloženi kapital u kojem sudjelujete i vi, a taj se povrat ostvaruje kao i kod svih dionica; kroz porast njezine cijene, isplatu dividendi ili ste sudionik procesa preuzimanja u slučaju prodaje društva nekom strateškom kupcu koji tada prema zakonu mora platiti istu cijenu svim dioničarima”, navodi Labaš.

Na pitanje jesu li za početnike primjerenije likvidne, svima poznate dionice ili pak one koje su izvan fokusa javnosti, ali imaju veliki potencijal rasta, Igor Bilbija kaže kako oba pristupa imaju svoje prednosti i mane. “Kod ulaganja u likvidne dionice imate ono što je suštinski vrlo važno. Ako je nešto problem kupiti u većim količinama, bit će još veći problem prodati. Načelno, kako kompanija postupa prema investitorima, da li omogućuje dostupnost informacija, vrlo je važno pri donošenju investicijske odluke”, poručuje Bilbija.

A za donošenje te odluke potrebno je nešto znati, prepoznati i shvatiti. Igor Bilbija savjetuje kako je prije svega potrebno prepoznati i shvatiti u kojem makroekonomskom okruženju ulažete: je li to Hrvatska, regija, Europa ili cijeli svijet. “Što je širina iz koje ste krenuli veća, to će produbljivanje odluke i završnog segmenta u koji želite ulagati, bilo sektorski ili odabirom pojedinačnih dionica, biti složenije, odnosno teže.

Konkretno, ulagač koji namjerava uložiti na Zagrebačkoj burzi prije svega će provjeriti osnovne podatke o Hrvatskoj: o rejtingu državnih obveznica, makroekonomskom stanju, zaduženosti, stanju proračuna”, navodi Bilbija.

U tome ne morate biti stručnjak, dodaje taj investitor, već je dovoljno steći jedan sveobuhvatni, osnovni pogled, a kada se počne sužavati pogled prema određenom sektoru ili dionici, sagledavate najvažnije potencijalne interakcije koje se mogu dogoditi. “Važno je znati protumačiti bilancu kompanije, imati solidne osnove fundamentalne analize, prepoznati vrijednost imovine, načelnu vjerodostojnost prikazivanja imovine u poslovnim izvješćima. Važno je uočiti zaduženost, ročnost dugova kompanije, njezin novčani tok i niz drugih faktora. U tome mnogo pomažu revidirana izvješća”, kaže Bilbija.

Danijel Labaš pripada prvoj generaciji brokera koja je počela raditi još 1991./D. Višnjić/PIXSELL

Danijel Labaš kaže kako za odabir dionica ne treba jako veliko znanje, uz ogradu kako možda po tom pitanju nije sasvim objektivan jer se ulaganjem bavi dugi niz godina. “Za početnike je mnogo bolje – ako nisu vičniji financijskoj analizi – krenuti s ulaganjem u određeni dionički fond, posebice neki koji prati dionički indeks.

Kontinuirano ulaganje manjih iznosa u takav fond uvijek je bolja opcija od jednokratnog ulaganja većeg iznosa u neku pojedinačnu dionicu. Za to je ipak potrebno određeno predznanje iz financija. Najvažnija je fundamentalna analiza ili sposobnost čitanja financijskih izvješća, odnosno znati protumačiti bilancu, račun dobiti i gubitka kao i novčani tok te kroz određene parametre i pokazatelje poslovanja pokušati odrediti vrijednost dionice”, ističe Labaš.

”Ako je vrijednost značajno veća od cijene na burzi, po mogućnosti dvostruko ili više, eto vam ulagačke prilike na koju ste uz aktivnosti na skupštinama dioničara, spremni čekati i godinama da se ostvari. Strpljenje je najvažnija karakteristika uspješnog investitora”, tvrdi Labaš. Kada je riječ o karakternim osobinama koje čine dobrog investitora, Igor Bilbija izdvaja izraženu individualnost.

“Kolektivni pristup ulaganju u dionice, razmatrajući kolektivno mišljenje, uvažavajući što kaže susjed koji ima iskustva u tome, može na određeni način biti put u krivom smjeru. Vrlo je važno da je konačna odluka koju ste donijeli, kakve god bile njezine reperkusije, individualna, nepristrana i temeljena na svim dostupnim informacijama.

To može podrazumijevati i neka tuđa mišljenja, ali morate biti sigurni da ta mišljenja nisu presudna za vašu odluku već su samo mali djelić u tom mozaiku. Kad bi bilo drugačije, većina bi investitora zarađivala na burzi”, kaže Bilbija. “Strpljivo, predano, ponizno uz stalni fokus na ono što radite, to je recept za uspjeh”, dodaje.

Na kraju, dio hrvatskih malih ulagača sreću je okušao i na velikim stranim burzama, poput Wall Streeta, Londonske ili Frankfurtske burze. Bilbija ne preporučuje početnicima da odmah krenu van granica Hrvatske. “To je zaista kolo sreće. Netko tko nema mnogo znanja teško može kvalitetno sagledati probleme koje takva vrhunska tržišta – efikasna, transparentna i likvidna – mogu donijeti.

Kod takvih tržišta bilo bi dobro u investicijske odluke ugraditi i tehničku analizu jer tamo to ima smisla. Tamo su volumeni ogromni, a dostupnost informacija stalna. Tamo su igrači s enormnom likvidnošću, a ‘helikopterski novac’ donio je apsurdne valuacije. Ali to ne mora ništa značiti. što više mislite da znate, to ćete više uočavati da to nije presudno, iako je apsolutno nužno”, zaključuje Bilbija.