Možemo li u skorije vrijeme očekivati smirivanje divljanja cijena energenata? Jesu li Vladine mjere dugoročno štetne za tržišnu ekonomiju koju smo izabrali? Hoće li Europa uskoro ostati bez 150 milijardi kubika ruskoga plina?

O temama koje se odnose na energetsku krizu u Europi, u emisiji Zeleno gospodarstvo, Ivana Belić je razgovarala s Hrvojem Glavašem, direktorom Sektora poslovanja i javnih poslova u INA d.d.

Možemo li očekivati neko skorije smirivanje divljanja cijena na tržištu nafte?
To je prilično kompleksno pitanje, na koje nije lako dati jednostavan odgovor. Pratimo velike izazove na tržištu, koji su počeli s pandemijom koronavirusa.

Nastavljeni su, nažalost, ratom u Ukrajini, lomom opskrbnih lanaca zbog lockdowna u Kini, a još je i velik broj drugih elemenata koji, posredno ili izravno, utječu na tokove energije.

Ono što danas možemo vidjeti, primjerice, sad dok razgovaramo, cijene nafte su negdje oko 100 dolara po barelu, a prije mjesec dana su bile nekih 120 dolara.

Znači, nekakvih naznaka smirivanja osnovnih inputa ima. Ja bih rekao ovako, neke nade da cijene, dugoročno, mogu ići prema dolje postoje, međutim, cijeli sustav je dosta poremećen.

Gledajući iz ekonomske perspektive, pred ogromnom smo nestašicom energenata, a taj utjecaj je posebno izražen u Europi, tako da, splet tih nekoliko okolnosti, embargo na rusku naftu, potencijalno smanjenje isporuka ruskog plina, tehnički problemi u raznim rafinerijama u susjedstvu, dovode do velikih pritisaka na cijenu, kako u Hrvatskoj, tako i u Europi.

Bojim se da taj izazov neće tako lako završiti. Ako govorimo kratkoročno, nekakve pozitivne promjene vjerojatno možemo vidjeti, dugoročno je zaista teško predvidjeti što će se dogoditi.

Što je INI ultimativni cilj?
INI je ultimativni cilj transformacija i dekarbonizacija. Potpuno je jasno da mi, kao društvo, želimo ići prema čišćem, održivijem sustavu, i iz te perspektive, imamo različite iskorake kojima želimo ići u tom obnovljivijem, održivijem smjeru.

Međutim, ono što stalno ističemo je da to odradimo na pametan način, da iskoristimo sve resurse koje posjedujemo, ako su i fosilni, pogotovo u ovim trenutcima. Mislim da moramo iskoristiti zadnju molekulu koju možemo, da olakšamo ova krizna vremena kakva su nam sad tu, a, paralelno s tim, raditi na transformaciji, održivosti, ulaganjima u obnovljive izvore energije i sustav koji treba izgraditi.

Ono što je osnovno pitanje u ovim kriznim vremenima je brzina te transformacije. Mislim da je to ono oko čega se mi kao društvo moramo dogovoriti. Je li nam i dalje ultimativni cilj smanjenje stakleničkih plinova i apsolutna transformacija prema obnovljivim izvorima energije, ili u krizi kakva je danas, s potencijalom ogromne nestašice energenata na tržištu, možemo neke stvari ipak pauzirati par godina, da ne bismo izazvali toliku ekonomsku i društvenu krizu koja može rezultirati puno većim problemima nego time što ćemo možda dvije, tri godine neke stvari ipak vratiti korak unatrag.

Mislite li da imamo vremena za odgađanje te transformacije, s obzirom na klimatsku krizu, koju sad stavljamo u drugi plan, upravo zbog razloga koje ste naveli?
Mislim da ne smijemo zanemariti transformaciju i da pokušamo ići u što održivijem smjeru. Međutim, ono što se može dogoditi, ako tabuiziramo dekarbonizaciju, ako je stavimo na pijedestal kao apsolutni cilj, što dugoročno sigurno trebamo, ali ako imate ovakve šokove kakve mi danas imamo, mislim da, kao društvo i kao Europa, moramo znati što potencijalno žrtvujemo ako kažemo da su nam još uvijek klimatska agenda i dekarbonizacija apsolutni prioriteti.

Moramo znati da će to potencijalno iziskivati, ako se ove krize ne smire, velike žrtve u smislu snažne recesije, snažne inflacije, potencijalnih migrantskih valova koji će dolaziti iz zemalja koje okružuju EU, zato što će svi ti pritisci puno više, vjerojatno, imati utjecaja na zemlje Sjeverne Afrike, Bliskog istoka, itd.

Znači, to je jedan globalni problem koji ne može rješavati Hrvatska, vjerojatno ni sama EU, ali moramo znati koji nam je cilj, a temeljem tog cilja onda i definirati koji su to najbolji putevi kako da do tog cilja dođemo.

Za kraj još jedno pitanje. INA s nekim svojim budućim projektima, što planirate i je li vas, ako tvrtku, cijela ova priča usporila u nekim projektima?
Mi smo započeli s programima transformacije prije 5,6 godina. Potpuno smo bili svjesni da je agenda transformacije pred nama, da se moramo razvijati, odnosno transformirati u neku širu energetsku kompaniju, koja neće samo biti isključivo naftno-plinska.

Zadnjih par godina značajno smo radili na mnogim projektima koji idu u tom smjeru, kao ulazak u obnovljive izvore energije kroz solarne elektrane, imamo dva projekta na kojima trenutno radimo, analiziramo opcije energije vjetra, snažno vjerujemo u geotermalnu energiju u Hrvatskoj, potencijale koje imamo, sinergije koje ima geotermalna energija s našim postojećim aktivnostima.

Isto tako, izvan tog čisto energetskog miksa, gledamo i određene projekte koji bi išli u smjeru skladištenja, trajnog zbrinjavanja CO2, što je isto dio zelene agende u Europi, projekte koji su vezani uz vodik, da ih sad sve ne nabrajam.

Mi zaista snažno vjerujemo da je to pred nama, apsolutno nas nije usporilo, čak bih rekao da jedan dio ove energetske krize koja je snažno podigla cijene energenata, nama daje još jedan dodatni investicijski prostor s kojim mi u tu transformaciju možemo ući snažnije, s tim da, paralelno, nećemo zanemariti aktivnosti na kojima trenutno radimo i mislimo da taj jedan zdraviji miks te dvije stvari, INI daje zdravu i održivu budućnost u srednjem, pa i dugom
roku.