Jedna od ključnih geopolitičkih posljedica rata ruskog predsjednika Vladimira Putina protiv Ukrajine je povratak teških sigurnosnih problema srednjostrujaškoj europskoj politici. U nekim europskim zemljama, poput Njemačke, Putinova invazija potaknula je obvezivanje na povećanje izdataka za obranu.

U tradicionalno neutralnoj Finskoj i Švedskoj, nakon porasta javne potpore članstvu u NATO-u uslijedile su prijave za priključenje savezu. Summit NATO-a u Madridu krajem lipnja tako je brzo pretvoren u prekretnicu koja najavljuje daljnje proširenje saveza.

Međutim, proširenje NATO-a zahtijeva suglasnost svih zemalja članica, a turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan izjavio je kako njegova zemlja “nije povoljnog mišljenja” po pitanju švedskih i finskih zahtjeva.

Erdoğanovo negativno stajalište, koje je opravdao uz obrazloženje da dvije zemlje skrivaju kurdske teroriste, ugrožava daljnje proširenje NATO-a u vrijeme velike geopolitičke neizvjesnosti.

S druge strane, Turska tradicionalno podupire politiku otvorenih vrata NATO-a prema potencijalnim novim članicama, a Erdoğanova izjava ne bi se trebala tumačiti kao kategorična odluka o blokiranju priključenja dviju nordijskih zemalja. Zapravo, unaprjeđuje druga dva cilja.

Prvo, Erdoğanov stav odražava nagomilane pritužbe Turske vezano uz stajalište Švedske prema kurdskom pitanju općenito, a posebice prema separatističkoj Kurdistanskoj radničkoj stranci (PKK).

Turska je nezadovoljna nereagiranjem švedskih vlasti vezano uz aktivnosti Kurdistanske radničke stranke – entiteta kojeg su Europska unija, Sjedinjene Države i Turska odredile kao terorističku organizaciju – i njenih organskih ogranaka u Švedskoj.

Zahtjevi Turske da švedske vlasti obuzdaju aktivnosti prikupljanja sredstava i novačenja ove mreže ostali su uglavnom nerazriješeni. Švedska je također pružila utočište nekim političkim izbjeglicama za koje turske vlasti vjeruju da su povezane s pokušajem državnog udara u Turskoj u srpnju 2016.

Nadalje, Finska i Švedska prethodno su uvele embargo na oružje Turskoj zbog njenih prekograničnih vojnih operacija u Iraku i Siriji. Turska javnost dobro je upoznata sa zahtjevima svoje vlade i postoji široka međustranačka potpora Erdoğanovom stajalištu.

To nas dovodi do drugog razloga erdoğanove propagande. Izlazeći u javnost sa svojim protivljenjem finskim i švedskim kandidaturama, umjesto da se odluči za tihu diplomaciju, Erdoğan se nada kako će to pitanje pomoći u konsolidaciji njegove javne potpore.

Njegov rejting u anketama nedavno je značajno pao i, budući da su sljedeći predsjednički izbori za samo godinu dana, želi njegovati svoj imidž snažnog vođe s ključnom ulogom u međunarodnoj politici.

Uključivanje javnog mnijenja u pitanja međunarodne diplomacije može poslužiti cilju transparentnosti. Međutim, to također komplicira težnju za konsenzusom povezujući vlade s njihovim zacrtanim javnim stajalištima i ometajući mogućnost ustupaka i kompromisa.

Zato je preoptimistično očekivati da će neslaganje biti nadiđeno do summita NATO-a u Madridu. Da ne bude zabune: ovaj zastoj podrazumijeva sve veće rizike za integritet saveza i odnose Turske sa Zapadom.

Unatoč nizu diplomatskih aktivnosti koje su uslijedile nakon Erdoğanovih početnih izjava, čini se da je do sada postignut mali napredak. Nije jasno mogu li Finska i Švedska zapravo ispuniti sve zahtjeve Turske.

Trebale bi moći pružiti zatražena jamstva za strogu provedbu domaćeg protuterorističkog zakonodavstva, čime bi se ograničile aktivnosti prikupljanja sredstava i novačenja određenih terorističkih subjekata. Ukidanje embarga na oružje također bi trebalo biti ostvarivo. Zapravo, švedska vlada nedavno je objavila da nema zapreka izvozu oružja u Tursku.

Međutim, za neke druge zahtjeve Turske, kao što su njeni zahtjevi za izručenje, Finska i Švedska možda neće biti u stanju ponuditi čvrstu obvezu. U ustavnom poretku, koji karakterizira snažna dioba vlasti, vlade ne mogu odlučivati umjesto pravosudnih agencija.

U najboljem slučaju, Turska i dvije nordijske zemlje mogu se dogovoriti o uspostavi redovitijeg dijaloga kojim se ti zahtjevi mogu rješavati na konstruktivniji način. Turska bi također značajno ojačala svoj diplomatski položaj vidljivim jačanjem vladavine prava kod kuće, počevši od provedbe odluka Europskog suda za ljudska prava.

Do summita NATO-a u Madridu postoji diplomatsko “razdoblje odgode”. Međutim, kada skup završi, stajalište drugih članica NATO-a, a posebice Sjedinjenih Država, moglo bi se početi učvršćivati protiv Turske.

Optužbe da Turska blokira proširenje u kritičnom trenutku za europsku sigurnost i time pomaže Rusiji mogle bi dobiti na snazi. Takav ishod bio bi štetan za svrhu saveza i izolacijom Turske mogao bi ojačati Erdoğanov otpor.

Izbjegavanje tog scenarija zahtijevat će od Finske i Švedske obvezivanje na ono što je politički izvedivo i moralno potrebno u zajedničkoj borbi protiv terorizma.

Također će zahtijevati od Turske prihvaćanje vjerojatno nesavršenog sporazuma. Politički čelnici u Stockholmu, Helsinkiju i Ankari sada moraju pripremiti svoju javnost za neizbježno manjkav sporazum.