Domaćih radnika u građevinskom sektoru sve je manje, a sve brojniji strani radnici na gradilištima stavljaju niz izazova pred tvrtke koje ih angažiraju, rečeno je na panel diskusiji “Izazovi radne snage” koja se održala u sklopu konferencije Zeleni plan u hrvatskome gospodarstvu – građevinarstvo koja se u organizaciji Poslovnog dnevnika održala u utorak u Zagrebu.

Dragutin Kamenski, direktor Kamgrada, ističe da kad bi maknuli sve ostale izazove s kojima se građevinski sektor susreće, a ostao bi samo nedostatak radne snage, bili bismo u problemu.

Vrlo složeni proces
“To je problem koji se dugo vremena zanemarivao i došli smo u probleme. Sad je država počela poduzimati korake da omogući migraciju radne snage. No, to je vrlo složeni proces jer zahtijeva dodatne napore pri dovođenju i uvođenju nove radne snage u konkretnu kompaniju, a isto tako i dodatnu organizaciju i troškove.

Kako u Hrvatskoj više nema dodatne baze za regrutiranje radne snage, jasno je da smo dugoročno osuđeni na uvoz takvih radnika pod bilo kakvim uvjetima”, kazao je Kamenski. Dodao je da su imali do sada svakakvih situacija s agencijama koje dovode strane radnike.

“U zadnje vrijeme se pojavio veliki broj agencija koje dovode radnike te će vrijeme pokazati koje valjaju i dovode kvalitetne radnike, a koje dovode ljude samo tek toliko da ih dovedu. Ako dobijete takve neadekvatne radnike, to vam diže troškove i manje ste konkurentni”, ističe Kamenski.

Temeljem vlastitog dugogodišnjeg iskustva navodi da su zapravo najkvalitetniji radnici bili koji su stasali u velikim građevinskim sustavima, pa su onda s vremenom prešli i u manje tvrtke poput Kamgrada.

No, svjestan je da je to prošlost i da takvih radnika više nema te da je sada fokus na tome kako razviti neke radnike u Hrvatskoj, a još više kako selektirati i uvesti stranog radnika te ga onda educirati i uvesti u proizvodni proces.

“Tehničko osoblje bez poznavanja hrvatskog jezika može raditi samo manji opseg poslova. Mi godišnje zapošljavamo 10-15 pripravnika od kojih tek jedan ili dva ostanu”, zaključuje Kamenski. Danijel Risek, direktor Hidroinga, istaknuo je da su oni relativno mala tvrtka koja nije imala nekih većih potreba za uvozom radne snage, a ono što su imali iskustva su se orijentirali na Kosovo.

“Mi smo premala tvrtka da bi išli sami u proces pronalaženja radne snage te smo upućeni na agencije. Bitno je imati korektan odnos s takvim agencijama da one točno znaju što nam treba”, kazao je Risek. Stjepan Jagodin, direktor tvrtke Pinoy385 specijalizirane u zapošljavanju filipinskih radnika, kazao je da trenutno u Hrvatskoj ima više od 300 agencija koje su registrirane za posredovanje u zapošljavanju.

“Neuređeno tržište dovodi do situacije da nam dolazi svatko, bez ikakvih selekcija i uvjeta te su onda u problemu tvrtke koje uzimaju takve radnike, ali i kvalitetne agencije jer dolazi do nepovjerenja na tržištu. U turizmu postoje precizni uvjeti što morate imati i znati da bi otvorili agenciju, a posredovanjem u zapošljavanju može se baviti svatko. To se hitno mora regulirati”, kazao je Jagodin.

Poznavanje tržišta
Ana Jadrešin iz Manpower grupe istakla je da je potrebno vrijeme da se tržište posredovanja u zapošljavanju stranih radnika mora profilirati. “Agencije koje se bave posredovanjem u zapošljavanju, bilo domaćih radnika ili dovođenjem stranih, mora dobro poznavati tržište i potrebe svojih klijenata – što točno tvrtke trebaju, kakvu kvalifikaciju, kakvu razinu digitalne pismenosti i sl.

Često je problem i u tome što sam klijent ne zna kakve radnike i s kakvim kvalifikacijama točno treba, pa je onda i teško zadovoljiti njihova očekivanja. Na drugoj strani je besmisleno i stranim radnicima davati nerealna obećanja o nekoj zemlji meda i mlijeka jer to samo dovodi do frustracija”, navodi Jadrešin.