Posebne uzance o građenju – utvrđene i u prosincu prošle godine objavljene u Narodnim novinama (137/2021), skup su hrvatskih kodificiranih poslovnih običaja od velike važnosti za reguliranje odnosa između investitora i izvođača.
Primjenjuju se u skladu s posebnim propisima o obveznim odnosima, dobile su potrebnu prethodnu suglasnost ministarstva nadležnog za graditeljstvo i ‘kruna’ su intenzivne suradnje Hrvatske gospodarske komore i Hrvatske udruge poslodavaca koje zajednički na osnovu Zakonu o gradnji imaju ovlasti da ih utvrde i objave.
U sklopu 107 uzanci uređuje se velik dio najvažnijih elemenata koje je potrebno ugovorno regulirati vezano za izvođenje radova. To znači od ugovaranja do praćenja procesa građenja kroz daljnji tijek ispunjavanja ugovora, tako da su danas alat koji olakšava ugovaranje izvođenja radova, dok se njihovom primjenom očekuje smanjenje velikog broja (izvan)sudskih sporova koji predstavljaju jednu od najsloženijih vrsta pravnog spora i velike su vrijednosti, i kako još navodi potpredsjednica HGK za graditeljstvo i promet Mirjana Čagalj, HGK je Uzancama imenovana kao referentna točka za razvoj metodologije i praćenje indeksa cijena građevinskog materijala i to “upravo kako bi se mogla tražiti izmjena cijene u ugovoru ako se pojavi neka nova okolnost koju nije bilo moguće predvidjeti”.
Primjenjuju se na ugovore sklopljene nakon početka primjene novih Uzanci, međutim uz temeljnu razliku u režimu zakonske primjene ovisno je li riječ o privatnim ili javnim projektima. Zagrebački odvjetnik Mićo Ljubenko iz Odvjetničkog ureda Ljubenko i partneri, inače glavni koordinator Radne skupine za usuglašavanje novih Uzanci, ističe da se u privatnom sektoru po zakonu (Zakon o obveznim odnosima) Uzance primjenjuju automatski, a samo ako se ugovorom isključe, tada se isključuju.
“U privatnom sektoru se vrlo rijetko Uzance isključuju. S druge strane, u javnom sektoru zbog Zakona o javnoj nabavi se Uzance moraju ugovoriti da bi se primijenile”, navodi Ljubenko.
Kako je već prošlo nekoliko mjeseci od objave novog dokumenta, a postoje signali da javni naručitelji u novim ugovorima ne ugovaraju primjenu Uzanci, postavlja se pitanje zašto je tako, tim više što je država partnerski sudjelovala kroz ulogu koja je bitna za pravno osnaživanje novih Uzanci.
Očito će za njihovo korištenje u narednom razdoblju biti ključan dodatni angažman tako da sabrani hrvatski poslovni običaji zažive kod ugovaranja javnih projekta, što znači da se Uzance u što većoj mjeri uključe u ugovore o javnoj nabavi. Naime, predsjednik HUP – Udruge poslodavaca graditeljstva Mirko Habijanec smatra da je donošenje Posebnih uzanci o građenju velika potpora u poticanju investicija, ali i prevladavanju negativnog utjecaja koji na investicije ima porast cijena materijala i energenata (uslijed poremećaja dobavnih lanaca uzrokovanih pandemijom, a potom je problem dodatno eskalirao i ratom u Ukrajini), povodom čega je Vlada reagirala donijevši svoj akt – Zaključak o postupanju radi ublažavanja posljedica poremećaja cijena građevinskog materijala i proizvoda.
“Uzance će biti od velike pomoći za buduće ugovore u situacijama nastupa promijenjenih okolnosti u poslovanju”, navodi Habijanec dodajući da se utvrđenjem Uzanci stvara pravni okvir za povećanje transparentnosti ugovaranja i provođenja ugovora o građenju.
To će, tvrdi, ubrzati procedure ulaganja i intenzivirati građevinarstvo te biti potpora pri traženju odgovora na navedene i slične poslovne izazove. Svakako preporučujemo ugovaranje Uzanci, kaže Habijanec koji ocjenjuje da oni javni naručitelji koji se odluče da ih neće ugovoriti, čine velike probleme sebi i drugima, a na štetu projekta te se “otuđuju od građevinske struke”.
Naime, nove Uzance, tvrdi, moderna su nacionalna rješenje, dok za ukorjenjeniji model FIDICA i njegovih varijanti navodi da je između ostalog puno skuplji i kompliciraniji, te umjesto uloge inženjera, ukratko, povećava ulogu pravnika na gradilištima.
Komora pak ide još jedan korak naprijed na planu uključivanja Uzanci u zakonodavni okvir – cilj je njezinog daljnjeg rada da stavke Uzanci ne budu samo običaji, već dio relevantnog zakonodavstva tako da stavke Uzanci ne budu samo običaji, već dio relevantnog zakonodavstva, i stoga u svom komentaru na aktualni prijedlog Zakona o javnoj nabavi, HGK predlaže važnu izmjenu u sklopu članka 219..
Riječ je o članku koji propisuje da će se tijekom izvršenja ugovora o građenju u javnoj nabavi primjenjivati uzance samo ako javni naručitelj to navede u dokumentaciji o nabavi i utvrdi odredbama ugovora. Predlažemo izmjenu navedenoga članka, navodi Čagalj, tako da se uzance primjenjuju u svakom slučaju kod ugovora o građenju, osim kada javni naručitelj izuzme primjenu uzanci u dokumentaciji i ugovoru.
U Uzance su danas uvedene definicije nepredviđenih radova, podizvođača, vrsta jamstava i građevinske knjige. Zatim uređuju se slučaj proturječja između projekta i troškovnika, propisana je obveza naručitelja na izradu izvedbenog projekta, a predviđena obveza plaćanja izvantroškovničkih radova, izvedenih po nalogu naručitelja bez pisanog dodatka ugovora.
Regulirani su odnosi izvođača i podizvođača, precizirani su uvjeti uvođenja u posao izvođača, propisan je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za ugovornu kaznu, preciznije je uređeno ispostavljanje situacija te je detaljnije uređen jamstveni rok i naplata bankovnih garancija za obveze iz jamstvenog roka, uz uređenje pitanja jamstva za opremu koja se ugrađuje u građevinu.
Precizirana su pitanja završetka radova i primopredaje radova, predviđene su i okolnosti koje mogu biti razlogom za produženje roka građenja, uređeno je izdavanje okončane situacije i okončanog obračuna ali i pitanje raskida ugovora te nadležnosti arbitraže za rješavanje sporova. Također, detaljnije su definirane vrste ugovaranja cijena radova i promjene tih cijena, prag rizika klauzule “fiksna cijena” (ugovor s nepromjenjivom cijenom) spušten je na tri posto, a definirano je značenje klauzule “ključ u ruke”.
Utjecaj klauzule o nepromjenjivosti cijena tiče se Uzance br. 22 koja kaže sljedeće: “Ako je ugovoreno da se cijena ne mijenja (fiksna cijena) zbog nastupanja promijenjenih okolnosti, izmjena ugovorene cijene može se zahtijevati ako se cijena zbog promijenjenih okolnosti poveća ili smanji za više od 3 posto”, dok je Uzanca br. 19 iz sfere “Izmjene ugovorene cijene zbog promijenjenih okolnosti”.
U istoj se navodi da Izvođač može zahtijevati povećanje jedinične cijene izvođenja pojedinih radova, u slučaju da je izveo radove u roku predviđenom ugovorom, ako su se u vremenu između davanja ponude i ispunjenja ugovora, a bez njegova utjecaja, povećale cijene pojedinih elemenata na temelju kojih je određena jedinična cijena pojedine stavke troškovnika, tako da bi ta cijena trebala biti veća za više od 2 postotka.
“Uzanca br. 22 govori o utjecaju klauzule o nepromjenjivosti cijena – kada se za neki projekt ugovara fiksna cijena, budući da ista vrijedi sve do nastupanja promijenjenih okolnosti. Okolnost koju nije bilo moguće predvidjeti, primjerice veliki porast cijena građevinskog materijala u kratkom vremenu, osnova je da izvođač može tražiti izmjenu cijene ako ta nova okolnost utječe na ugovorenu cijenu tako da je poveća ili smanji za više od tri posto ukupne cijene. Uzancom br. 19., odnosno kod jedinične cijene ako je porast veći od dva posto, uvodi se mogućnost izmjene cijene od trenutka davanja ponude, a ne od sklapanja ugovora”, pojašnjava Čagalj.
Rizik koji postoji – govori logika poslovanja s pažnjom dobrom gospodarstvenika, ovime bi mogao biti jasno naznačen već u samoj ponudbenoj dokumentaciji, kao primjereno rješenje za ugovore koji se sklapaju u situaciji kad raste rizik poslovanja kao što je danas slučaj zbog nestabilnog tržišta, krize dobavnih lanaca te kontinuiteta u rastu ulaznih troškova materijala i energenata čije se cijene ne vraćaju na razine prije 2020. Međutim, prema Ljubenku nove Uzance ne nude univerzalno rješenje za priznanje razlike u cijeni po toj osnovi, odnosno to nije niti moguće, kaže, iz dva razloga.
“Prvo zato što to ne bi bila Uzanca tj. uobičajeno postupanje, a drugo, još važnije, što to tehnički nije moguće jer ovisi o vrstama ugovora. Međutim, čak i po tom pitanju Uzance ovdje predviđaju rizik izvođača od tri posto, dok zakon predviđa 10 posto. Ako je prosječna dobit izvođača pet posto, ostaje upitnim je li realno očekivati da će izvođač svjesno završiti ugovor tako da uzrokuje sebi pet posto gubitka.
Po ovom pitanju se pokazalo da je zakon nejasan dodatno u samoj primjeni zbog čega se intervenira aktima Vlade. Ovdje bi bilo nužno odlučiti hoćemo li ubuduće zadržati nejasnu odredbu zakona koja je trebala riješiti pitanje odnosa između izvođača i naručitelja za razliku u cijeni kod poremećaja tržišta ili ne”, upozorava Ljubenko.
U odgovoru na pitanje koje se Uzance ističu po svojoj važnosti kao najbolje gospodarsko rješenje za ugovore koji se sklapaju u navedenoj situaciji nestabilnog tržišta prema viđenju Uprave Hrvatskih cesta nove Uzance se mogu smatrati ne isključivim, već samo jednim dijelom okvira za adresiranje problematike eskalacija cijena; naime, radi se o puno širem problemu, kako tvrde, posebice u pogledu donošenja konačnog ispravnog i pravičnog modela.
“U tu svrhu mobilizirala se šira stručna javnost, i u vrlo skoro vrijeme očekuje se usvajanje mjera koje će naručiteljima dati i dovoljno precizno pravno tumačenje navedene problematike te smjernice odnosno metode za kompenziranje ‘potresa’ na tržištu”, ističu iz HC-a.
Među javnim naručiteljima koji pozdravljaju donošenje novih Uzanci ističu se upravo Hrvatske ceste čiji predsjednik Uprave Josip Škorić smatra da je stručna skupina koja je sudjelovala u njihovoj pripremi i sastavila konačni dokument, napravila veliki iskorak u pogledu prilagodbe izazovima današnjeg vremena.
U dosadašnjoj praksi Hrvatskih cesta primjenjuju se forme ugovora o građenju koje su inače prilagođene specifičnostima poslovanja, odnosno projektima koji su u njihovom portfelju. Primijenjene forme ugovora o građenju rezultat su, tvrde, iskustva i situacija s kojima su se susretali na projektima kroz dugi niz godina.
“Naše forme ugovora su izbalansirane u smislu distribucije rizika sudionika u projektima”, navodi Škorić.
Što se tiče primjene novih Uzanci u kraćem vremenu nakon objave, prema Ljubenku može se reći da još uvijek postoji inercija u njihovoj primjeni, odnosno to znači da u pravilu oni koji su primjenjivali prije, primjenjuju i sad, i obratno.
“To nije dobar rezultat novih Uzanci jer to znači da javni naručitelji nisu prepoznali razliku između starih i novih Uzanci. Stoga je važno napomenuti da su gotovo sve stare Uzance ili izmijenjene ili brisane ili dopunjene. Dakle, nema razloga za pristupanje Uzancama sada na isti način. Vrlo često javni naručitelji ne predvide njihovu primjenu, a razlog za to nije konkretan – zato što npr. neka Uzanca ide na štetu javnih naručitelja, već je razlog za to inercija i prepisivanje svega što se i ranije radilo.
Kad bi ovdje zaključak bio drugačiji, bilo bi nelogično zašto privatni investitori sebi ugovaraju štetne uvjete”, navodi Ljubenko dodajući da u pogledu primjene, naravno da pojedina Uzanca nekom javnom naručitelju može biti suprotna njegovom načinu rada, ali tada se ta Uzanca ugovorom definira drugačije, a prednost ima ugovor.
Prva prednost za investitore (pod time se misli na javne naručitelje koji moraju ugovoriti Uzance da bi se primjenjivale) je u tome što oni ugovaranjem Uzanci automatski imaju 107 ugovornih rješenja, koliko ima Uzanci. Ta ugovorna rješenja tj. Uzance su ono što se stručno očekuje, ali ovaj naš sugovornik upozorava da mora biti ugovoreno, jer inače se javni naručitelj ne može pozivati na takvo pravilo.
“Većina ugovora javnih naručitelja bez ugovorenih Uzanci nema svoje klauzule koje zamjenjuju Uzance i time prihvaćaju, možda i previdom, povećani rizik troškova, sporova, zastoja i drugih poteškoća”, navodi Ljubenko.
Tako Uzance predviđaju primjerice da je službena komunikacija između naručitelja i izvođača građevinski dnevnik, zatim da je rok garancije za kvalitetu dvije godine, obvezu i formu okončanog obračuna nakon završetka radova, te da se garancija neće naplatiti ako izvođač spori razlog za naplatu i produlji garanciju sve dok se ne riješi spor, a postoji garancija. Uzance predviđaju i da se nepredviđeni radovi zbog tehnoloških razloga mogu izvesti bez odobrenja naručitelja kad je to nužno.
Postoji još puno primjera što sve Uzance predviđaju, a što javni naručitelji u svojim ugovorima nisu regulirali, a s druge strane rješenja na ta pitanja ne postoje u zakonu. Hoće li se u praksi ugovaranja javnih projekata udomaćiti novi skup hrvatskih kodificiranih poslovnih običaja, koji je usuglašen s najboljom praksom u graditeljstvu te generalno potisnuti FIDIC varijante, ostaje za vidjeti, no u narednom razdoblju javni naručitelji svakako trebaju drugačije pristupati pripremi pravnih uvjeta za investicije tj. za ugovore o građenju, zaključuje Ljubenko dodajući: “Činjenica je da smo do sada mogli tolerirati realnost da većina ugovora javnih naručitelja završi s obavezom većeg plaćanja nego što je ugovoreno i s izvođenjem u dužem roku nego što je ugovoreno.
Sada kad se sve važne investicije sufinanciraju EU sredstvima, javni naručitelji imaju novi rizik. Gornja dva rizika im se u pravilu neće sufinancirati, ali ne samo to, zbog toga mogu uzrokovati i uskratu dijela već odobrenih sredstava. Oba ključna rizika su u pravilu uzrokovana nedostatnim pravnim uvjetima ugovora koje nude javni naručitelji!”
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu