Hrvatska građevinska operativa trenutno raspolaže s oko 100.000 radnika što nije dostatno, a s nedostatkom kvalificiranih radnika na domaćem tržištu rada u sektoru građevinarstva suočavamo se već nekoliko godina, od kad je počeo rast u ovom segmentu gospodarstva, dok je pandemija samo otežala i poskupila uvoz radne snage te usporila uobičajene kanale dolaska i odlaska radnika.

Taj problem tvrtke su rješavale uvozom stranih radnika iz zemalja izvan EU, i kako navodi potpredsjednica HGK za graditeljstvo i promet Mirjana Čagalj slijedom toga, problem neće biti samo u broju već i u kvaliteti radnika.

Domaće tvrtke, ističe, radije zapošljavaju domaćeg radnika, a stranog će radnika zaposliti samo ako ne mogu doći do domaćeg koji je u pravilu kvalitetniji i bolji. Međutim, koliko je ovaj problem konstanta i golemih razmjera, vidljivo je i iz sljedećih podatka: u pandemijskoj 2021., čim su pravila liberalizirana, uvoz stranih radnika je ‘buknuo’ – uvezeno je više od 42 tisuće građevinskih radnika, u 2020. oko 28 tisuća što je više od 80% odobrene kvote za uvoz radnika, u 2019. više od 23 tisuće građevinskih radnika, a u 2018. je potrošena ukupna kvota.

Usvajanjem novog Zakona o strancima kojim je od početka prošle godine ukinut kvotni sustav uvoza stranih radnika, uvoz je jednostavniji i brži, pogotovo za zanimanja s liste deficitarnih zanimanja, pa je sukladno potrebama građevinskih tvrtki prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od početka primjene Zakona o strancima (NN 133/20), dakle od 1. siječnja 2021. pa zaključno s 30. travnja 2022. podneseno ukupno 54.049 zahtjeva za izdavanje dozvola za boravak i rad državljana trećih zemalja za zanimanja iz djelatnosti graditeljstva. Riječ je o zahtjevima 5079 poslodavaca za koje je Zavod izdao mišljenja ili su ista u pripremi.

“Za 45.086 zahtjeva Zavod je izdao pozitivna mišljenja, a negativna mišljenja izdana su za 7894 zahtjeva. Za 1069 zahtjeva mišljenje je u pripremi. Najviše zahtjeva podneseno je za sljedeća zanimanja: zidar, radnik visokogradnje, tesar, radnik niskogradnje, fasader, armirač te monter građevinskih elemenata”, navode iz HZZ-a.

Procjena je da će daljnja potražnja za radnicima rasti, pogotovo ako se uzme u obzir obnova Zagreba i okolice kao i Banovine od potresa, tako da će prema procjenama Komore trebati oko 20.000 za sva područja pogođena potresom, naravno, kaže Čagalj ovisno i o dinamici obnove.

“Nedostatak radnika će se dijelom kompenzirati dodatnim povećanjem cijena rada u graditeljstvu pa će možda privući i nove ljude, ali i stvoriti uvjete za povratak naših radnika koji su otišli na zapad u potrazi za poslom i boljim uvjetima života. Kako će obnova trajati duži niz godina, očekujemo da će se vratiti jedan broj ljudi. Paralelno s tim moramo raditi i na tome da stvorimo što više kvalificiranih radnika u našim školama.

Mirjana Čagalj/PD

Sve firme računaju na sustav dualnog obrazovanja kojeg zagovara HGK, ali i na prekvalifikaciju radnika u ova sada deficitarna zanimanja”, navodi naša sugovornica dodajući da je bazen u regiji ispražnjen pa ćemo morati tražiti radnike s udaljenijih tržišta, a s obzirom na globalizaciju, sad nam više nisu daleko ni Bangladeš, Indija, Nepal, Filipini, Uzbekistan…, dok je Ukrajina jedno od tržišta s kojih je dolazio veći broj radnika, ali sada zbog rata nije im dozvoljeno napuštati zemlju; u Hrvatskoj su samo oni koji su ovdje radili kad je rat započeo pa su povukli i svoje obitelji čiji su članovi također pronašli posao u Hrvatskoj.

Tako i naša velika građevinska kompanija Kamgrad u vlasništvu Dragutina Kamenskog nedostatak radnika deficitarnih zanimanja već duže rješava zapošljavanjem stranih radnika – trenutno su to većinom radnici iz BiH, Albanije i Kosova, međutim sad se i Kamgrad po prvi put okreće radnicima s udaljenijih tržišta, konkretnije radnicima iz Indije.

“Osjeti se da je bazen u regiji iscrpljen – radnike u regiji se više ne može pronaći, stoga i mi poduzimamo potrebne korake radi uvoženja radne snage iz udaljenih tržišta u skorijoj budućnosti, za sada konkretno iz Indije. Što se tiče radnika iz Ukrajine, nama glavni bazen za uvoz radne snage nije niti bila Ukrajina te u tom smislu nismo osjetili značajnije poremećaje”, navodi Kamenski.

Zaposliti stranog radnika danas jest jednostavnije i brže, ali angažman što znači i trošak za poslodavca i dalje i sve više raste. Primjerice, u svrhu rješavanja problema s nepoznavanjem jezika u Kamgradu imaju stalno zaposlenog radnika prevoditelja za albanski jezik. Pomoć stranim radnicima da se izgrade u svom radu i prilagode okolini s obzirom na kulturološke razlike, tvrde, svakako povećava angažman i troškove unutar sustava poslodavca. Isto zahtijeva povećani angažman više odjela društva, kako naglašavaju, i to ne samo angažman pojedinca već cijelog kolektiva, što podrazumijeva i suradnju drugih radnika koji rade s njima te njihovih nadređenih.

Nedostatak radne snage je problem s kojim se Hrvatska bori posljednjih pola desetljeća, a iz godine u godinu postaje veći. Dugoročne mjere za taj problem svakako treba tražiti u demografskoj revitalizaciji i privlačenju tj. usmjeravanju mladih i odraslih ka tim zanimanjima, iznosi Čagalj navodeći da je u industrijskim i obrtničkim školama uočljiv stalan pad broja završenih učenika i razrednih odjela.

Od 2014. do 2020., u samo šest godina, broj učenika koji pohađa obrtničke i industrijske škole smanjio se za gotovo 11.000, kaže, a od 2017. do 2020. broj stranih radnika koji rade u graditeljstvu se povećao gotovo deset puta; od 3704 izdane radne dozvole za strance u 2017. do 33.300 izdanih radnih dozvola u 2020.godini.

Hrvatska gospodarska komora predlaže dvije osnovne vrste mjera – kratkoročne i dugoročne. Kratkoročne mjere su uvoz stranih radnika, a dugoročne su prilagođavanje obrazovnog sustava potrebama tržišta rada. Uz navedene dvije vrste mjera postoji niz pripadajućih strategija kao što su bezkvotni sustav uvoza stranih radnika (trenutno na snazi), dualno obrazovanje, obrazovanje odraslih, prekvalifikacija osoblja, popularizacija deficitarnih zanimanja i slično. Sve navedeno ima ograničen pozitivan utjecaj na stanje na tržištu rada te povećava kapacitet tvrtki.

“Pred nama je obnova koju trebamo što prije realizirati. I moramo gasiti požare privremenim mjerama, uvozom radne snage u prvom redu. No, ako ne želimo svako malo razgovarati o istom, moramo se uhvatiti u koštac sa širom slikom, a to je prilagodba obrazovnog sustava tržištu rada”, apelira Čagalj.

Naime, poslodavac ne može sam zainteresirati mlade za građevinska zanimanja i nade čitav sektor, pa tako i Kamgrad polaže u – državu. Kako smatra Kamenski, velik doprinos većem interesu naših mladih ljudi za građevinska zanimanja, ujedno njihovoj afirmaciji koja je dugoročno održiv model, treba doći od same države – poticajima u obliku stipendija, promotivnim kampanjama, prilagodbom školskih kurikuluma i sličnim mjerama.

Hrvatska je, ističe, premala država što se tiče broja stanovništva da bi se samo s našeg tržišta mogle zadovoljiti potrebe za radnom snagom, a usto i razvoj države općenito rezultirao je time da mladi ljudi sve više teže visokom obrazovanju i nastavku školovanja te je posljedica toga između ostalog i značajno smanjenje broja građevinskih radnika.

Dragutin Kamenski/D. Jaramaz/PIXSELL

Uteg je, dodajmo, tim veći jer strani izvođači koji konkuriraju za poslove na hrvatskom tržištu, primjerice kao što su izvođači iz Turske i Kine, imaju vlastitu radnu snagu, što je posve razumljivo budući da radi o puno mnogoljudnijim zemljama od Lijepe naše.

Za sagledavanje širine čitave problematike vezano za školstvo i slab interes učenika za građevinska zanimanja pokazatelj su i najnoviji podaci Ministarstva znanosti i obrazovanja, a prema kojima se programi iz (pod)sektora Graditeljstvo provode u 31 ustanovi za strukovno obrazovanje, 18 županija kroz 18 obrazovnih programa, a upisano je ukupno 3768 učenika, dok škole koje upisuju učenike u obrazovne programe u području graditeljstva čine tri skupine – to su graditeljske škole (njih 8), obrtničke i industrijsko-obrtničke (njih 7), te mješovite i tehničke škole (njih 15).

U školskoj godini 2021./2022. upisano je, navode iz resora ministra Fuchsa, ukupno 1123 učenika u 18 programa i to u sklopu četverogodišnjeg programa građevinski tehničar – 301 učenik, arhitektonski tehničar – 393 učenika, klesarski tehničar – šest učenika i tehničar održivog razvoja i gradnje – 23 učenika. Zatim kroz trogodišnji program trenutno se obrazuje 18 učenika za zidara, devet učenika za tesara, 76 učenika za montera suhe gradnje, tri učenika za krovopokrivača i izolatera, 10 učenika za podopolagača, 124 učenika za keramičara oblagača… U sklopu dvogodišnjeg programa još su četiri učenika za pomoćnog proizvođača keramike.

Povrh svega tvrtke koje pozitivno posluju u dramatično nestabilnim tržišnih uvjetima, a bore se da ostanu iznad površine, suočene su s takvim cjenovnim rizicima i rastom troškova tako da nikad ranije nije viđena dramatičnija krizna situacija u hrvatskom graditeljstvu koja se kroz aspekte zaposlenosti kapaciteta i nedostatka potrebne obučene radne snage može prometnuti u faktor velike ugroze, kako za nemogućnost realizacije investicijskih projekata, tako kao i dijela onih koji se tiču obnove. Stoga bi velika pomoć sa strane države bila kad bi na sebe preuzela trošak obuke uvezenih radnika, što primjerice kao eventualnu mjeru iznose u Kamgradu.

Dugoročne mjere treba tražiti u demografskoj revitalizaciji i privlačenju tj. usmjeravanju mladih i odraslih ka građevinskim zanimanjima/V. Ž. Rogulja/PIXSELL

“Konkretne formule za pozitivno poslovanje ne možemo dati. U ovim nestabilnim tržišnim uvjetima država mora biti ta koja će određenim mjerama doprinijeti pozitivnijem poslovanju, posebno kroz regulaciju cijena energenata, što onda utječe i na cijenu gotovo svih proizvoda, ali i npr. preuzimanjem troška obuke stranih radnika kako bi se olakšalo stanje na tržištu radne snage te drugim sličnim mjerama.

Trenutna situacija s cjenovnim rizicima i rastom troškova, koja se glede zaposlenosti kapaciteta i nedostatka potrebne obučene radne snage svakako može prometnuti u faktor velike ugroze, može dovesti do nemogućnosti realizacije investicijskih projekata, ali i dijela onih projekata koji se tiču obnove. Posljedično time svakako može biti dovedena u pitanje i opstojnosti manjih građevinskih (kooperantskih) tvrtki”, navodi Kamenski.

S nedostatkom obučene radne snage u graditeljstvu suočavaju se i druge članice EU, te je primjerice u Njemačkoj kojoj nedostaje čak 600.000 kvalificiranih radnika prema najnovijim podacima, iako ova problematika pogađa sve segmente tržišta rada, goruća su četiri sektora, ali pored tri uslužna kao jedini proizvodni upravo strši samo sektor graditeljstva.

Prema Čagalj, naši radnici su tradicionalno odlazili na rad u Njemačku i Austriju i to se ne mijenja niti u zadnje vrijeme, no da bi se to spriječilo, kaže, nekoliko je osnovnih uvjeta – povećanje cijene rada, te dugoročno osiguravanje posla i krova nad glavom mladim obiteljima kao preduvjet ostajanja u domovini.

“Strani izvođači koji se natječu na našem tržištu uglavnom dovode svoju radnu snagu (kineski i turski izvođači), dok građevinske tvrtke na zapadu imaju isti problem s nedostatkom radnika kao i mi. Primjena Kolektivnog ugovora u graditeljstvu kod nas je proširena na sve izvođače, ali ga se mnogi ne pridržavaju te tako dolazi do problema nelojalne konkurencije. Ovaj je problem moguće riješiti adekvatnim inspekcijskim nadzorom koji se provodi u nedostatnom obujmu”, zaključuje Čagalj.