Iako je primarni fokus obnovljivih izvora energije bio na ekologiji, ona sve više pada u drugi plan pred novim globalnim energetskim izazovima poput dostupnosti, cijene i samodostatnosti.

Europska unija već barem desetljeće ima ambicioznu strategiju za energetsku tranziciju, Zeleni plan, koja je do 2030. trebala znatno smanjiti korištenje fosilnih goriva i ugljični otisak, a do 2050. gotovo u potpunosti ostvariti bezugljičnu agendu baziranu isključivo na zelenim i obnovljivim izvorima energije i tehnologijama. No, napad Rusije na Ukrajinu je iz temelja prodrmao sve postojeće političke i gospodarske odnose u svijetu, posebice u Europi, kakvi nisu viđeni barem od pada Željezne zavjese krajem 1980-ih.

Promjena planova

Europska unija je preovisna o uvozu fosilne energije, prije svega nafte, plina i ugljena, a situacija je posebno zabrinjavajuća po pitanju plina kojeg gotovo polovica, oko 150 milijardi kubnih metara plina godišnje, dolazi iz Rusije. U situaciji kada Zapad, predvođen Sjedinjenim Američkim Državama i Europskom unijom, u realnoj situaciji geopolitičke inferiornosti u odnosu na Rusiju te nemogućnosti da sirovom vojnom snagom i prijetnjom represijom prisile Rusiju na povlačenje iz Ukrajine, uvedene su stroge sankcije, kako sami kažu, najstrože u povijesti.

No, objektivno te sankcije su ozbiljnije pogodile samo nekolicinu ruskih tajkuna koji su imali vile, jahte i nogometne klubove po Europi jer je hladna istina da gotovo 80 posto ruskog izvoza u EU čini energenti i sirovine, a koje uglavnom nisu na popisu sankcija. Razlog je jednostavan. Uvođenjem tih sankcija bi puno više bila pogođena EU nego sama Rusija.

Neodrživosti situacije su svjesni i u EU te se zadnjih dva mjeseca pokušava na brzinu donijeti nova strategija koja će “postupno ukinuti ovisnost o ruskim energentima”. Upravo na dan pada sovjetskoga drona na Zagreb je u Parizu održan izvanredni summit EU na tu temu. Rezultati su, najblaže rečeno, vrlo skromni. Zaključak je da do bitne ovisnosti o, prije svega, ruskom plinu u EU ne može biti prije 2027. S iskustvom dosadašnjeg globalnog medijskog fokusa i društvenih procesa, izvjesno je da se tada nitko osim samih Ukrajinaca neće niti sjećati što se zapravo događalo u Ukrajini početkom 2022.

A to će izvjesno i značiti da ruski energenti više neće biti “kontaminirani” kao što su danas. U međuvremenu, čak i prije početka same invazije na Ukrajinu, EU je već promijenila svoj Zeleni plan tako da su plin i nuklearna energija postali “zeleni” i poželjni za razvoj i za financiranje iz Europskih fondova.

Njemačka je suspendirala odluku o zatvaranju svih nuklearnih elektrana, a sve se više spominje i mogućnost da ugljen postane prijelazno energetsko rješenje za zemlje poput Njemačke i Poljske čija energetika se velikim dijelom bazira na njemu.

Gdje je u toj novoj, ubrzanoj, energetskoj tranziciji Hrvatska i ima li prilike za domaću industriju da uskoči na ovaj vlak kojeg će EU pogurati s desecima i stotinama milijardi eura? Iz Hrvatske gospodarske komore (HGK) nam kažu da komunikacija Europske komisije REPowerEU daje dva glavna smjera za rješavanje energetske krize i problema ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima.

Prvi je diversifikacija dobavnih pravaca plina uz veće sudjelovanje vodika i biometana, a drugim se smanjuje ovisnost o fosilnim gorivima u kućanstvima, zgradarstvu i industriji. To se namjerava ostvariti još većim fokusom na energetsku učinkovitost i jačanjem obnovljivih izvora. “Kada govorimo o našoj industriji, u području OIE imamo proizvođače peći, kotlova i turbina, proizvode se komponente za solarne panele, kranovi za turbine, okretni ležajevi, komponente za vjetroelektrane i mehaničke komponente u hidro industriji.

Bitno je spomenuti proizvodnju distributivnih, srednjih energetskih i specijalnih transformatora, kao i postrojenja za proizvodnju energije iz otpada, a čemu HGK već pruža podršku. Kako bi uspješno razvili i plasirali na tržište rješenja, poduzećima će trebati potpore za inovacije, istraživanje i razvoj te komercijalizaciju”, kazala nam je Marija Šutina iz Sektora za industriju i održivi razvoj HGK. Končar, Solvis, Đuro Đaković, Brodosplit su samo neke od tvrtki koje itekako imaju što reći po pitanju OIE tehnologije koju već rade, a isto tako mogu i značajno povećati svoje kapacitete.

Povećanje potražnje

Možda nije najveći igrač na području OIE u Hrvatskoj, ali je svakako globalno najpoznatiji varaždinski Solvis koji se sunčanim elektranama bavi već desetak godina, a u žižu javnosti je došao lani s ugovorom kojim je za novo sjedište Googlea u Kaliforniji isporučio 120.000 solarnih panela kojima je prekrivena zgrada u poslu ukupne vrijednosti 10 milijuna dolara. Stjepan Talan, direktor i vlasnik Solvisa, kaže nam da je na njih više utjecala promjena “klime” po pitanju OIE u Hrvatskoj nego novonastala kriza u odnosu s Rusijom.

“Mi smo godinama nudili projekte manjih i većih elektrana tvrtkama, javnim tijelima i pojedincima. No, u pravilu nismo nalazili na razumijevanje te nam je govoreno da se čeka neka državna strategija, pravilnici, EU fondovi i sl. Ali zadnjih par godina je došlo do eksplozije i svi sad žele sunčane elektrane i vlastitu struju, s poticajima ili bez njih. Prošle godine smo rasli za 40-60 posto, a ove godine očekujemo barem toliko.

Ovog trenutka nismo fizički u mogućnosti odgovoriti na neku dodatnu potražnju zbog Rusije, no siguran sam da će se solari, kao i čitavi OIE, u narednom razdoblju razvijati, a i mi u skladu s tim”, navodi Talan. Končar grupa je bila jedna od prvih u Hrvatskoj koja je još 2008. implementirala svoj vlastiti projekt vjetroagregata u Vjetroelektrani Pometeno brdo kod Dugopolja, a koju je Končar sam pokrenuo kao ogledni primjer svoje tehnologije.

Ukupno je postavljeno 15 vjetroagregata Končar KO-VA 57/1 snage 1 MW i jedan Končarev vjetroagregat K80 snage 2,5 MW čime ukupna priključna snaga vjetroelektrane iznosi 20 MW. U izgradnji vjetroelektrane su sudjelovale uglavnom hrvatske tvrtke, odnosno 14 tvrtki Končara i 15 kooperanata iz Hrvatske.

Za projekt VE Pometeno brdo ukupna investicija je iznosila 252 milijuna kuna, a od čega je Končar uložio 41,48% svojih sredstava. Jedan od zanimljivijih slučaja proizvođača OIE opreme u Hrvatskoj je svakako Đuro Đaković Termoenergetska postrojenja iz Slavonskog Broda koji je proizveo i montirao brojne bioenergane u Hrvatskoj i inozemstvu.

Ova tvrtka, koja zapošljava oko tisuću radnika i fokusirana je na EU tržište, se našla u pomalo bizarnoj situaciji da ima puno toga ponuditi energetskoj tranziciji Hrvatske i EU, no njezina budućnost je neizvjesna zato što je u vlasništvu ruske kompanije koja podliježe sankcijama Europske unije.

Tehnologiju, kadrove i znanje za obnovljive izvore i energetsku učinkovitost imaj i u splitskom škveru Brodosplitu koji je EU sankcijama Rusiji došao na rub stečaja zbog kreditnih odnosa s ruskim bankama. Od 2018. godine DIV grupa, u sklopu koje Brodosplit posluje, pokreće i provodi brojne projekte povećanja energetske učinkovitosti koji su sufinancirani EU sredstvima.