Svih ovih godina zazivali smo reforme i tu riječ izlizali do te mjere da je polako ali sigurno postala neupotrebljiva. Slična sudbina mogla bi dočekati još dvije riječi – rekonstrukcija i obnova.

Naime, prva se uvijek pojavi kada popunjavamo Vladu novim kadrovima, a ova druga već dvije godine u fokusu je ljudi koji nemaju krov nad glavom. Nažalost, samo u njihovom fokusu, jer političari se riječi obnova sjete tu i tamo, prema potrebi, ili kao nešto što donosi pozitivne, ili nešto što donosi negativne bodove.

Međutim, gledano sa strane koliko je to moguće jer ipak svi mi živimo ovdje, postavlja se pitanje što se dogodilo s riječi ozbiljnost. Ona je još živa u našem vokabularu, ali je potpuno izvan uporabe. Možda to nije loše za samu riječ, ali je jako loše za sve nas.

Gledajući ovih dana po tko zna koji put okršaj dvaju “brda”, odnosno predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića, prva i jedina, zasad očuvana riječ koja bi trebala biti upotrijebljena je upravo – ozbiljnost.

Povratak države na velika vrata
U vremenima nezaustavljivog dolaska inflacije, rasta kamata, osiromašenja stanovništva i realno mogućih nestašica, ne samo u energetici već i u prehrani, trebaju li nam dva posvađana lidera, i to posvađana na razini loše komedije? Jer nije to više Alan Ford ili Monty Python – što je bila profinjena i pametna duhovitost, nego to polako prelazi u najgori mogući oblik vulgarnosti koji možda, i naglašavam samo možda, pristoji na nekom derneku u mračnom podrumu oko tri ili četiri ujutro.

Ono što ne priliči sadašnjem trenutku, posebice ako gledamo Hrvatsku i njene gospodarske kapacitete stiješnjene između prijetnji o propasti globalizacije s jedne strane, te ratnih i nacionalističkih vihora s druge strane upravo je neozbiljnost državnog vrha. Željeli mi to ili ne, država se u svim dijelovima svijeta vraća na velika vrata.

Svi od početka korona krize, a posebno sada u sredini energetske krize zazivaju državu – i lijevi i desni, i liberali i suverenisti. Međutim, država nije neka tvorevina nastala slučajno, koja brodi vremenima lakim i teškim jednako tako slučajno. Država je nastavak riječi državnik, a državnik je prije svega sinonim za ozbiljnost.

Riječ ozbiljnost ne uključuje duhovitost, ona uključuje promišljanje i odgovornost. U našem prostoru sada kada bi ta riječ trebala ući hitnije nego ikad ona bi trebala imati i svoje lice. Ali tog lica nažalost u ovom trenutku nema.

Ona možda kao i prije spomenute riječi reforma, rekonstrukcija i obnova ima samo svoje naličje koje je grotesko i nakaradno. To ružno lice izgleda kao da se samo bori za dopadljivost i sveprisutnost, poput nekih blogera ili mrežnih influencera.

To je naličje ozbiljnosti koje je možda prihvatljivo u ovom trenutku, jer zahvaljujući pošasti interneta i infodemije i živimo manje ili više u trenutku, ali nam treba onaj trenutak kada će se pojaviti pravo lice ozbiljnosti i donijeti nam neku sigurnost – kako onima koji se sada brinu za 300 kuna energetskog dodatak ili onima koji nemaju krov nad glavom već dvije godine zbog potresa, tako i gospodarstvu kao takvom jer njemu u godinama koje dolaze sigurnost više ne može ulijevati dosadašnji sveti gral globalizacije.

Gospodarstvu čini se slijede vremena kada će mu sigurnost ulijevati politička ozbiljnost koja će lokalno pretvoriti u neku vrstu globalnog.

Trebamo konstruktivnost
Jer u sferi u kojoj mediji već dugo žive, a ona je globalna ili prije svega cyber sfera, još uvijek se ne može sijati pšenica ili saditi kukuruz, takve djelatnosti ostaju za opipljivu materijalnu sferu iz koje što prije trebaju izaći sva naličja ozbiljnosti, a glavnu riječ povesti ozbiljne, konstruktivne i prije svega sposobne osobe.