Mariupolj je pao, tvrde Rusi. Ukrajina demantira. Mariupolj Rusi još nisu osvojili, ali su ga uništili. O paklu u ovom gradu za Federalnu televiziju svjedoči Bahrudin Delić.

Zavarivač po struci, život po industrijskim gradovima i traume između dva rata. Od rodne Zenice do Ukrajine, i željezare Azovstal. Posljednje dane u Ukrajini proveo je u opkoljenom Mariupolju zajedno s obitelji. Nakon 38 dana ratnog pakla uspio izaći iz porušenog Mariupolja i vratiti se u rodnu Koprivnu, ali sam.

„Grada nema, grad je potpuno srušen, nijedne zgrade, nijedne ulice, ništa nema čitavo, sve je izgoreno ili je srušeno.“

Ovako priču iz Mariupolja počinje Bahrudin Delić, Zeničanin koji je u ratnom paklu proveo 38 dana. S kćerkom i suprugom te njenim roditeljima invalidima, u podrumu zgrade tamošnjeg Arhiva preživljavali su, kaže, od riže na vodi. Izlazili su u rijetkim prekidima granatiranja, u potrazi za hranom.

Traže izvlačenje

Borci iz Mariupolja: ‘Živimo možda svoje posljednje dane, pa i sate’

„Nađemo čaja, malo riže, nađemo malo kave u smeću, u zrnu, svašta se nađe i to je dopunjavalo. Imali smo čaja za godinu, ali nema vode, što je najgore.“

Sve je to ostavilo ozbiljne posljedice po Bahrudinovo zdravlje.

„Imao sam 86-87 kilograma, mislim da sada preko nemam 62-63. Slab sam, prekjučer sam imao temperaturu 40,8.“

Priča Bahrudin o posljednjem danu u Mariupolju, odakle je s obitelji kroz jedan od rijetkih humanitarnih koridora izašao na teritorij Rusije.

„To je bio kaos, taj dan granatiranje s jedne, pa sa druge strane, nisi mogao oka otvoriti. I to sve preko naših glava.“

Teško ratno iskustvom iz svoje zemlje, u odnosu na preživljeno u Mariupolju, za Bahrudina je neusporedivo. Kaže, kao i u svakom ratu, veliki se nadmeću preko leđa malih.

„Ovo što sam vidio za 38 dana, nisam nigdje više vidio, nema ništa, gdje god izađeš… Izađem iz stana – leži mrtav čovjek, dođem do drugog ulaza – drugi mrtav čovjek. Gdje god pogledaš mrtvi ljudi. Ne bih se miješao u politiku, ko je kriv, živi štit bio sam i jednima i drugima, i takvih je bilo hiljade.“

Bahrudinov put do rodne Koprivne posebna je priča. Tu je sada zahvaljujući pomoći rodbine iz Njemačke, njemu i kćeri kupili su avionske karte do Sarajeva. Prije toga javio se bh. ambasadi, gdje su ga samo posavjetovali da od obitelji van Ukrajine traži pomoć. Bahrudinova kći, liječnica, u međuvremenu je otišla u Njemačku, supruga s roditeljima ostala je u Rusiji. Sada je njegov cilj ponovo okupiti obitelj, ni po koju cijenu u Ukrajini, ali ni u svojoj zemlji.

“Za mjesec-dva vidim se s porodicom u Njemačkoj, jer će kćerka dotad osigurati dokumente.“