Dok globalne gospodarske posljedice sadašnjih sankcija zapadnih zemalja Rusiji postaju jasnije, gledamo li najavu kako bi mogao izgledati trgovinski i financijski raskid s Kinom? Možda, ali mnoge akademske studije o neto koristi globalizacije upućuju na to da bi sankcije Kini ili prekid kinesko-američkih ekonomskih veza vjerojatno imali manji kvantitativni utjecaj nego što bi se moglo pomisliti, barem u srednjoročnom do dugoročnom razdoblju.

To vrijedi i za Sjedinjene Američke Države i za Kinu, koja su velika i relativno raznolika gospodarstva. Dakle, iako bi gospodarski raskid s Kinom mogao naštetiti SAD-u i Europi manje nego što bi se moglo pretpostaviti, sankcije Kini također se možda neće pokazati ni približno učinkovitima kao što su bile mjere protiv Rusije.

Da biste stekli predodžbu o veličini uključenih učinaka, razmotrite trenutačnu raspravu u Europi o ograničavanju uvoza ruskog plina. Sudeći prema oklijevanju europskih donositelja politike, moglo bi se pomisliti kako bi prekid opskrbe energijom iz Rusije, koja osigurava oko 35% europskog plina, osudio kontinent na golemu recesiju. Međutim, pažljive akademske studije, uključujući onu ekonomista s UCLA-e, Davida Baqaeea i koautora, procjenjuju da bi negativan učinak takvog koraka na njemačko gospodarstvo, koje je posebno ranjivo, vjerojatno bio dobrano ispod 1% BDP-a ili 2% u ekstremnom scenariju.

Kao i kod mnogih sličnih misaonih eksperimenata o prednostima globalizacije, mnogo toga ovisi o nečijim pretpostavkama o fleksibilnosti gospodarstva, o alternativnoj nabavi (Njemačka se može osloniti na rezerve i američki ukapljeni prirodni plin) i o tome koliko su preferencije nepokolebljive. Činjenica da Europa može koristiti svoje rezerve plina i uvoziti LNG iz SAD-a daje joj vremena za prilagodbu, a dugoročno bi troškovi neoslanjanja na Rusiju za energiju doista bili mali.

Učinci deglobalizacije

Koristeći vrlo različitu metodologiju, Europska središnja banka dolazi do uglavnom sličnog zaključka. Istina, obje studije priznaju veliku nesigurnost i politička pitanja: mehanizam za podjelu plinskih resursa na razini Europe izjednačio bi teret. Ali ako netko vjeruje da je stvarni ekonomski utjecaj prekida korištenja ruskom energijom tako skroman, onda je teško razumjeti nevoljkost Europe da to učini sada.

Međutim, učinci deglobalizacije, poput učinaka globalizacije, obično se ne distribuiraju jednako. Oprez Europe mogao bi imati puno veze s pritiskom lobističkih skupina koje predstavljaju regije i industrije koje će biti najviše pogođene embargom na rusku energiju.

Kina, naravno, nije Rusija. Njeno gospodarstvo deset puta je veće; tijekom posljednja tri desetljeća došlo je u središte globalne trgovine i financija. Kao ključni dobavljač intermedijarnih inputa u proizvodnji, kao i konačna karika u azijskom lancu opskrbe, Kina je doslovno postala radionica svijeta. Kao uvoznica, sada je još značajnija od SAD-a u sektorima u rasponu od osnovnih roba do europske luksuzne robe.

Kina ima preko 3 bilijuna dolara deviznih rezervi i glavni je nositelj američkog državnog duga. Njene preferencije u pogledu štednje i portfelja već dugo uvelike doprinose današnjem vrlo niskom kamatnom okruženju. Dakle, ne bi li svjetska proizvodnja značajno pala ako geopolitičke napetosti iznenada prisile Kinu u ekonomsku izolaciju, možda zajedno sa skupinom drugih autokracija, uključujući Rusiju i Iran?

Zanimljivo je da ortodoksni trgovinski i financijski modeli ne predviđaju takve katastrofalne ishode, barem ne srednjoročno do dugoročno. Primjerice, jedna nedavna studija pokazala je da bi odvajanje globalnih lanaca vrijednosti, na koje bi uvelike utjecalo smanjenje trgovine s Kinom, stajalo SAD samo 2% BDP-a. Za Kinu bi trošak mogao biti veći, ali još uvijek samo nekoliko posto BDP-a.

Iako je literatura o financijskoj globalizaciji također opsežna, zaključak je isti: otvorenost za međunarodno kreditiranje i ulaganja općenito koristi zemlji, ali dobici su kvantitativno manji nego što bi se moglo očekivati, posebno tamo gdje je regulativa slaba.

Potkopavanje inovacija i dinamičnosti

Može se zaključiti da bi utjecaj američko-kineskog gospodarskog rascjepa bio veći pretpostavljajući da bi deglobalizacija dovela do dramatičnog smanjenja raznolikosti robe dostupne potrošačima, većih marži lokalnih monopolnih dobavljača i manje “kreativnog uništenja” u gospodarstvu. Ipak, nije lako pokazati da bi učinci trgovinskih sankcija bili jednako onesposobljavajući za SAD ili za Kinu kao što su bili za rusko mnogo manje i manje diverzificirano gospodarstvo.

Suptilnije, ali možda jednako važno, globalni financijski pritisci ponekad mogu prisiliti čak i autokratske vlade na usvajanje boljih politika i institucija, pri čemu je neovisnost središnje banke vodeći primjer. Godine 2014., nakon ruskog nezakonitog pripajanja Krima, strah od reakcije globalnog tržišta na sankcije koje su iz toga proizašle očito je odvratio predsjednika Vladimira Putina od otpuštanja šefice središnje banke Elvire Nabiulline kada je podigla kamatne stope na bolne razine u borbi protiv inflacije. U tom slučaju, bila je zaslužna za sprečavanje financijske krize i neispunjenja obveza. Status ruske središnje banke danas je takav da se šuška da je Putin odbio Nabiullininu ostavku nakon invazije na Ukrajinu.

Moja najbolja pretpostavka, iako priznajem poteškoće u dokazivanju poante, jest da bi prekoračenje deglobalizacije lako moglo biti pogubno, posebno u potkopavanju inovacija i dinamičnosti. No, mnoge akademske studije procjenjuju da bi kvantitativni utjecaj američko-kineskog gospodarskog rascjepa bio manji od očekivanog. Tako je u teoriji. Bilo bi puno bolje da to ne provjeravamo.

© Project Syndicate, 2022.