Eurostat je nedavno objavio podatke o bruto plaći po satu rada u državama članicama Europske unije u 2021. godini. Kategorija bruto plaće u ovom slučaju obuhvaća sve troškove rada, uključujući i doprinose poslodavaca. Što se tiče djelatnosti, podaci se odnose na industriju, građevinarstvo i usluge, isključujući javnu administraciju, obranu i obvezno socijalno osiguranje.

Razlike u plaćama između članica Europske unije ekstremno su velike. Bruto plaća po satu rada kretala se u rasponu od 7 eura u Bugarskoj i 8,5 eura u Rumunjskoj do 41,6 eura u Belgiji, 43 eura u Luksemburgu i 46,9 eura u Danskoj. Omjer vrijednosti spomenutog pokazatelja u Danskoj i Bugarskoj iznosi 6,7 naprema 1. Omjer je zapanjujuće velik s obzirom na činjenicu da je riječ o zemljama čija gospodarstva pripadaju zajedničkom tržištu.

Razlike u plaćama velike su čak i između nekih geografski bliskih zemalja. Tako je u Njemačkoj plaća po satu rada iznosila 37,2 eura, a u susjednoj Poljskoj 11,5 eura. Plaće u Njemačkoj bile su, dakle, više nego tri puta veće od plaća u Poljskoj.

Kao drugi primjer mogu se navesti Austrija i Mađarska, prva s plaćom po satu od 37,5 eura, a potonja s plaćom od 10,4 eura. Riječ je o omjeru 3,6 naprema 1.

Izgleda kako su Poljska i Mađarska još uvijek veoma daleko od razine gospodarske razvijenosti svojih zapadnih susjeda. Nešto je bolja situacija u Češkoj gdje radnici zarađuju 15,3 eura po satu te posebno u Sloveniji gdje bruto satnica iznosi 21,1 euro. Čak i u Sloveniji, međutim, plaće su znatno niže nego u razvijenim zapadnim zemljama.

Što se tiče Hrvatske, zabilježena je prosječna bruto plaća u visini od 11,2 eura po satu rada. Navedena vrijednost otprilike odgovara vrijednosti istovrsnog pokazatelja u Poljskoj.

Ukidanje poreza na dohodak

Zašto su razlike u plaćama između članica Europske unije toliko velike? Prema ekonomskoj teoriji, plaće radnika u tržišnom gospodarstvu određuje produktivnost rada. Što je veća produktivnost rada, to je veća i prosječna plaća.

Navedena pretpostavka ekonomske teorije može se provjeriti pomoću podataka o bruto domaćem proizvodu. Prije toga, međutim, iz analize je potrebno isključiti zemlje u kojima velik dio BDP-a odražava ukupnu proizvodnju multinacionalnih kompanija koje imaju registrirano sjedište u tim zemljama, a proizvode i u mnogim drugim zemljama. Riječ je o Irskoj i Luksemburgu.

Podaci o proizvodnji i plaćama u preostalih 25 zemalja Europske unije pokazuju da između nominalnog BDP-a po satu rada i nominalne bruto plaće po satu postoji veoma čvrsta statistička veza. Koeficijent korelacije iznosi nevjerojatnih 0,987, što znači da produktivnost rada gotovo u cijelosti određuje plaće.

Danska ima najveće plaće zato što je vrijednost njezine proizvodnje najveća (83,6 eura po satu rada), a Bugarska ima najmanje plaće zato što je vrijednost njezine proizvodnje najmanja (12,1 euro po satu rada). Italija se, na primjer, nalazi otprilike u sredini ljestvice plaća (29,3 eura) i sredini ljestvice produktivnosti rada (42,5 eura).

Jedina zemlja koja u značajnijoj mjeri odstupa od opisanog odnosa produktivnosti rada i plaća je Grčka. U toj su zemlji plaće znatno veće nego što bi to bilo opravdano na temelju produktivnosti rada. U Grčkoj udio plaće u proizvodu po satu rada iznosi čak 86 posto, dok se u drugim zemljama kreće od 50 do 70 posto.

Usput rečeno, prethodnoj bi se analizi moglo prigovoriti da u obzir ne uzima razinu cijena. Razinu cijena, međutim, u velikoj mjeri određuje upravo razina plaća, posebno u sektoru usluga. Stoga analiza nominalnih plaća i nominalne produktivnosti rada ima metodologijski prioritet.

Mogu li bivše socijalističke zemlje koje se nalaze na dnu ljestvice plaća i produktivnosti rada učiniti nešto kako bi znatno smanjile opisane razlike u relativno kratkom roku? Može li se ubrzati proces takozvane konvergencije?

Očigledno je da bivše socijalističke države ne mogu dostići razvijene zapadne zemlje, koje imaju veliku prednost zahvaljujući povijesnim okolnostima, vodeći sličnu ekonomsku politiku. Stoga spomenute države trebaju donijeti radikalne mjere ekonomske politike. Riječ je o poticanju poduzetništva, investicija i inovacija putem ukidanja poreza na dobit malih i srednjih tvrtki te poticanju učenja, posebno studiranja zahtjevnih tehničkih disciplina, putem ukidanja poreza na dohodak.

Razvijati poslovne zone

S druge strane, spomenute zemlje trebaju odbaciti ili barem ublažiti politiku državne intervencije na području plaća. Riječ je o određivanju minimalne plaće i širenju obuhvata kolektivnim ugovorima te nametanju većih relativnih plaća nekih skupina radnika. Na takvu politiku, naime, poslodavci reagiraju ili povećanjem intenziteta rada i smanjenjem izdataka za održavanje radnih uvjeta ili smanjenjem broja zaposlenih radnika. Državna intervencija u određivanje plaća pogrešan je instrument za njihovo povećanje.

Prostor za pametnu državnu intervenciju, pogotovo na razini lokalne države, treba tražiti u području postavljanja infrastrukture. Pružanje infrastrukturnih uvjeta za gradnju tvornica i drugih gospodarskih objekata u industrijskim parkovima i poslovnim zonama jedno je od pouzdanih sredstava za podizanje produktivnosti rada i plaća radnika.