Poznato je da je godine 2003. konzervativni američki stručnjak Robert Kagan napisao da se Europa “okreće od vlasti; nadilazi vlast u samodovoljnom svijetu zakona i pravila.”

Nakon što je Rusija krajem veljače napala Ukrajinu, Europska unija odlučila je da je vrijeme da dokaže kako Kagan nije u pravu. Europska unija barem je mobilizirala gospodarsku moć protiv ruske vojne agresije i uvela niz monetarnih, financijskih, trgovinskih i investicijskih sankcija.

Brza i energična reakcija Europe s pravom je pozdravljena. Šokantan učinak zamrzavanja većeg dijela ruskih deviznih rezervi bio je spektakularan. No, kako se rat nastavlja, hoće li sankcije ostati učinkovite? A ako njihov utjecaj oslabi, kao što se čini vjerojatnim, hoće li ih EU moći pojačati na smislen način?

Zabrinjavajući je znak da nakon odluke EU od 15. ožujka o zabrani uvoza čelika i izvoza luksuzne robe u Rusiju nije bilo daljnjih najava na sastanku čelnika 24. ožujka. Europa neće prisiliti ruskog predsjednika Vladimira Putina da odustane lišavajući ruske oligarhe najnovijih Ferrarija i Louis Vuitton torbica.

Čelnici i čelnice EU ne mogu izbjeći pitanje mogućih daljnjih sankcija. Nekoliko dana nakon zamrzavanja ruskih rezervi, 7. ožujka, 100 rubalja vrijedilo je samo 0,72 dolara, što je pad u odnosu na 1,30 dolara početkom veljače.

No, do 27. ožujka rublja se oporavila na 0,99 dolara. Kao što je Robin Brooks s Instituta za međunarodne financije naglasio, Rusija gomila ogromne viškove na tekućem računu platne bilance i stoga je na putu prema obnovi i svojih rezervi i uvoznih kapaciteta. Zabrana pristupa ruskoj središnjoj banci njenim pričuvama bila je isplativa za EU.

Međutim, gotovo svi dodatni koraci – smanjenje uvoza nafte i plina, zabrana šireg raspona izvoza ili govorenje europskim tvrtkama da se povuku iz Rusije – podrazumijevali bi gospodarski trošak za Europu. Zato je Europska unija neodlučna.

Malo vremena za pripremu
Koliki bi bili troškovi pritiska na Rusiju? Rat u Ukrajini već je zamračio gospodarske izglede. OECD nedavno je procijenio da će, pod pretpostavkom da cijene energije i roba ostanu povišene, rast eurozone biti smanjen za oko 1,5 postotnih bodova, a inflacija će porasti za dva postotna boda. Ove negativne prilagodbe izgledaju veliko, ali primjenjiva su dva upozorenja.

Do početka rata očekivalo se da će se rast u razdoblju 2022.-2023. održati; smanjenje prognoze rasta od 4% za dva postotna boda nije isto što i smanjenje prognoze od 1% za taj iznos. OECD s pravom primjećuje da vladine politike, kao što je ciljana fiskalna potpora najteže pogođenim kućanstvima s niskim primanjima, mogu pomoći ublažiti šok i smanjiti manjak rasta.

Teže je pitanje koliko bi Europu koštalo da smanji i u konačnici eliminira svoju ovisnost o ruskoj energiji – ili, ekvivalentno, da izdrži rusku zabranu izvoza. Podaci su zastrašujući: Europska unija je 2019. uvezla 47% ugljena, 41% plina i 27% nafte iz Rusije.

Iako su ugljen i nafta globalna roba, što znači da jednog opskrbljivača u velikoj mjeri može zamijeniti drugi, tokovi plina ovise o infrastrukturi cjevovoda i terminala za ukapljeni prirodni plin.

Rusija trenutačno teško može izvoziti svoj plin drugdje osim na Zapad, dok veći zamjenski kapaciteti Europske unije stavljaju je u bolji položaj od protivnika. Ali odmak od ruskog plina neće biti bezbolan.

Putin je 23. ožujka najavio da će Rusija prihvatiti plaćanja samo u rubljama za isporuku plina “neprijateljskim zemljama”, uključujući sve članice EU. To je način da Putin signalizira kako je Rusija spremna prestati izvoziti plin u Europu i odustati od tih prihoda.

Dosadašnja iskustva, poput iznenadnog zatvaranja nuklearnih elektrana nakon katastrofe u Fukushimi 2011., sugeriraju da se gospodarski sustav može brzo prilagoditi poremećajima. U slučaju Njemačke, puno citirani rad Rüdigera Bachmanna i drugih procjenjuje ukupne troškove naglog zaustavljanja ruskog uvoza energije na između 0,5% i 3% BDP-a.

Čini se da su rezultati za EU u cjelini slični, ali utjecaj na zemlje poput Litve i Bugarske bio bi mnogo veći. Današnja neizvjesnost razumljivo čini europske donositelje politike nervoznima. Ali energetski embargo sada je unutar raspona mogućnosti za neposrednu budućnost.

Budući da je Zapad uložio cijeli svoj kredibilitet u učinkovitost ekonomskih sankcija protiv Rusije, kolebanje može brzo postati pogubna slabost. Europskoj uniji ostalo je malo vremena za pripremu.

Zajednička kupnja plina
Zabrinjavajuće je to što su, umjesto izrade planova za nepredviđene situacije za prilagodbu europskog energetskog sustava, razvoja novih kolektivnih mehanizama energetske sigurnosti i potpore najteže pogođenim zemljama članicama, europske vlade počele žuriti sa sklapanjem pojedinačnih ugovora o opskrbi s bliskoistočnim proizvođačima.

Nedostatak zajedničke svrhe bio je upečatljiv. Nadamo se da će sporazum postignut 25. ožujka o organiziranju zajedničke kupnje plina potaknuti promjenu u stajalištu.

Europski čelnici trebali bi javnosti jasno dati do znanja da ne mogu pobijediti protivnika koji je spreman podnijeti pad nacionalnog dohotka od 20 posto ako Europljani nisu spremni riskirati vlastiti pad od 2 posto.

No, isti čelnici koji su se nedavno usudili zatvoriti svoje sugrađane u borbi protiv bolesti Covid-19 sada im ne žele reći da voze malo sporije kako bi sačuvali gorivo. Europski gospodarski sukob s Rusijom ulazi u opasnu novu fazu. Rizik od neuspjeha prevelik je da bismo se u njega upustili.