U financijskom životu građana Hrvatske postoji nekoliko neslomljivih tradicija koje opstaju usprkos promjenama vlasti, režima, valuta, ekonomskih sustava, čak i usprkos ratovima i svim drugim nedaćama. Jedna od njih je nepovjerenje u vlastitu valutu. Bilo da se ona zove dinar ili kuna, para ili lipa, hrvatski će građani razmišljati u eurima, francima, dolarima, markama ili šilinzima. Druga je povjerenje u minuse po tekućim računima.

Opet, ma što bilo, ma što se dogodilo, inflacija, deflacija, stagflacija, poplave, potresi, požari, većina građana zna da se u svakom trenutku može pouzdati u svoj minus na računu. On je tu kad ga trebaju i kad ga ne trebaju. Neku vrstu popularnog minusa ima odobreno čak 1,8 milijuna građana, a koristi ga njih 870 tisuća.

Razlika nije samo semantička

Ove dvije brojke isplivale su u javnost lani nakon što je Hrvatska narodna banka (HNB) sredinom ljeta najavila da će poraditi na izmjeni zakonskih odredbi vezanih uz tzv. “prešutne” minuse. Do reakcije središnje banke došlo je kad je postalo jasno da su poslovne banke “dopuštene” minuse uvelike zamijenile “prešutnima”.

Razlika, naravno, nije samo semantička nego nosi i bitno različite efekte. Dopušteni minusi su kategorija prekoračenja po tekućem računu koja podrazumijeva da banka mora procijeniti rizik i mogućnosti klijenta, gotovo navlas kao da mu odobrava klasični potrošački kredit, a i efektivna kamatna stopa je zakonski ograničena. Za prešutne minuse, koji su zamišljeni tek kao izvanredna mjera za hitne nepredviđene potrebe klijenata, ne važe ista pravila.

U skladu s imenom, banke su prešutno počele zamjenjivati jedan proizvod drugim najčešće na način da bi klijentima samo dostavile obavijest da im je odobren novi, iznosom uvijek bitno veći, minus, a ako ga ne žele da se jave u poslovnicu. Sve je naizgled bilo po želji klijenata koji su – prešutno, jer velika većina nije shvaćala bit pravne formulacije pretvaranja jednog oblika minusa u drugi – pristajali. Ta, tko ne bi prihvatio veći odobreni minus?

No, kao što vrag uvijek leži u detaljima, tako je i promjena pravnog oblika minusa na tekućim računima donijela i drukčije posljedice. Kad banka, primjerice, poželi zatvoriti nečiji dopušteni minus, ona mu je dužna omogućiti da to dugovanje obročno otplati ako to klijent poželi.

S druge strane, kod zatvaranja prešutnog minusa ta obaveza ne postoji i banka može, ako želi, odmah pokrenuti druge instrumente naplate. Tu je i cijena usluge. Efektivna kamatna stopa koju se primjenjuje kod dopuštenih minusa ograničena je zakonom. Ona kod prešutnih minusa nije.

No, potrošači uvelike nisu bili svjesni potencijalnih problema koji im prijete. O tome govore izjave iz središnje banke gdje su lani napomenuli da je od tisuću prigovora potrošača na poslovnu praksu banaka tek njih sedam bilo vezano uz neželjeno odobravanje prešutnog prekoračenja. Sličnu situaciju potvrđuju i u Hrvatskoj udruzi za zaštitu potrošača.

Predsjednica Udruge Ana Knežević napisala nam je da “odobravanjem prešutnih prekoračenja banke čine štetu građanima, jer im uz odobravanje tih prekoračenja ne daju i sve potrebne informacije – kolika je kamata, mogućnost ovrhe u slučaju nemogućnosti pokrivanja minusa i sl., pa građani olako prihvaćaju ta prekoračenja što ih vrlo često dovodi do problema”. U toj udruzi, objašnjava Knežević, ne primaju prigovore građana “zbog odobrenih ili prešutnih minusa”, što je u skladu s iskustvom središnje banke.

Prekretnica odluka iz 2017.

Prigovori koje primaju odnose se na ovrhe “njihovih računa zbog toga što su bili jamci ili sudužnici po tuđim kreditima”. Knežević objašnjava da se “ovrha (..) vrši bez opomene i njihovog znanja i ljudi se jednostavno nađu u šoku i moraju sami istraživati zašto su ovršeni ili blokirani”.

Također, građani im se javljaju “i zbog prodaje duga agencijama; banka proda dug, a ne obavijesti svog klijenta i tek kada započnu nazivanja i maltretiranja od strane agencije, ljudi saznaju da je njihov dug prodan”. Dio razloga kako je došlo do ovakve situacije otkrivaju podaci o prihodima banaka. Za poslovne banke dva glavna izvora prihoda su kamate koje naplaćuju za razne kredite te naknade koje naplaćuju za razne usluge.

U 2016. godini hrvatske su banke iz ta dva izvora ostvarile 21,4 milijardi kuna prihoda. Pet godina kasnije, lani, ti su prihodi iznosili 15,9 milijardi kuna. Pri tome su kamatni prihodi smanjeni za čak 6,2 milijarde, pa je rast prihoda od naknada za 700 milijuna kuna daleko od dovoljnog da bi se nadoknadio snažan pad kamata.

Uz padajući trend kamata prekretnica je bila HNB-ova Odluka o efektivnoj kamatnoj stopi iz prosinca 2017. Tom je odlukom u izračun efektivne kamatne stope na dopušteni minus uključen i iznos naknade za vođenje računa. Iza promjene stoji logika: kad se ne bi tako postupalo neka banka bi, primjerice, mogla sniziti kamatnu stopu, istovremeno povećati naknadu i konačni trošak bi za klijenta bio viši usprkos nominalno niskoj kamatnoj stopi koja se u promotivnim materijalima često koristi kao reklamna udica za potrošače.

S općenito niskim kamatnim stopama na tržištu, ova je promjena u pitanje dovela isplativost dopuštenih minusa, tvrde u Erste & Steiermärkische banci. Tamo svoju odluku da dopuštene minuse zamijene prešutnima objašnjavaju ovako: “Imajući u vidu relativno nisku ročnost na koju se takav proizvod (dopušteni minus, op.) ugovara (uobičajeno 12 mjeseci) te ograničenje njegove cijene u vidu primjene gornje granice efektivne kamatne stope, nova pravila u velikoj bi mjeri utjecala na ekonomsku isplativost postojanja takvog proizvoda u ponudi banke”.

Oni primjećuju i da bi “u idućem razdoblju mogućnost ugovaranja, odnosno nastavak korištenja tog proizvoda pod dotadašnjim uvjetima i u dotadašnjem obliku, za značajan dio klijenata bio onemogućen. (..)

Kod klijenata koji su koristili dopuštena prekoračenja u relativno malim iznosima, do 3000 kuna, najviša moguća efektivna kamatna stopa bila bi premašena i uz primjenu minimalne nominalne kamatne stope te banka, u takvim slučajevima, više ne bi mogla odobravati dopuštena prekoračenja”.

Zakonski s takvom praksom nije bilo problema jer su prešutni minusi dozvoljeni. Problematično je bilo to što se promjena općenito u bankama provodila bez da se na to upozore klijenti. Iz središnje banke je lani objašnjeno da je u praksi došlo do stapanja dvaju proizvoda s time da su im karakteristike bile iste, ali je prešutni minus u prosjeku bio tridesetak posto skuplji za potrošače. Kako razlike između dopuštenog i prešutnog minusa nisu opravdavale tu višu cijenu, u HNB-u su odlučili krenuti u akciju.

Optimalno rješenje

Analitički podaci o kamatnim prihodima ostvarenim po prekoračenjima na tekućim računima pak pokazuju da usprkos ovoj velikoj promjeni, banke nisu uspjele zaustaviti pad prihoda. Zahvaljujući minusima na tekućim računima građana one su 2016. ostvarile 581 milijun kuna prihoda, dok je lani to bilo 382 milijuna kuna, odnosno dvjesto milijuna kuna manje.

U Hrvatskoj udruzi banaka (HUB) također iznose brojke koje potvrđuju padajući trend. Tamo objašnjavaju da je stanje bruto prekoračenja po transakcijskim računima smanjeno sa 7,5 milijardi kuna krajem 2016. na 6,17 milijardi krajem 2021. godine.

“Takve trendove moguće je objasniti određenim promjenama navika potrošača, ali i razdoblja u kojem se kontinuirano smanjuju kamatne stope na sve vrste kredita”, kažu u HUB-u. U Hrvatskoj udruzi za zaštitu potrošača drže da je lanjski pad tih prihoda prouzročen padom potrošačke moći građana uzrokovane ekonomskom krizom zbog pandemije, a dijelom i kontrolom HNB-a nad bankama zbog odobravanja prešutnih minusa.

U Erste banci, gdje napominju da oko polovica njihovih klijenata koji imaju odobreno prekoračenje to prekoračenje i koristi, kažu da od kamata na te minuse ostvaruju tek tri posto ukupnih kamatnih prihoda.

U toj banci, trećoj po veličini na domaćem tržištu, kažu da vjeruju da će “u zajedničkoj, konstruktivnoj komunikaciji s regulatorom pronaći optimalno rješenje” iako je “u ovom trenutku još uvijek (..) prerano govoriti kakvo će to rješenje u konačnici biti”. U HUB-u napominju da su lani predstavili “najbolje prakse drugih zemalja u ovom području” i ističu da “podržavaju sve regulatorne inicijative koje imaju za cilj unaprijediti razinu zaštite potrošača”.

Situacija s prešutnim minusima nalik je na priču o bankama koje je HNB uhvatila s prstima u staklenci pekmeza. Gramzljivost banaka nije teško razumjeti, barem s poslovne strane, ako se uzme u obzir ono što brojke pokazuju, a to je da je pekmeza općenito sve manje, pa se može shvatiti zašto su banke nahrupile u “špajzu”.

No, opet, ako su građani ti koji kuhaju pekmez, a jesu, lijepo je vidjeti da je barem HNB stala na vrata smočnice kad je situacija već takva da i voća ponestaje. Koje će biti konačno rješenje – hoće li banke uspjeti uvjeriti regulatora da im moguća nova pravila ugrožavaju profitabilnost u jednom segmentu usluga koje pružaju klijentima ili će HNB ustrajati na svojem, pa će banke tražiti neki drugi pekmez, tek ćemo vidjeti. Navika građana da se olako oslade minusima na svojim tekućim računima lako je mogla završiti gorko.