Iako energetske krize nizu nešto novo, te se ciklički pojavljuju svakih 10-ak godina, ono što se posljednjih nekoliko mjeseci događa uslijed ruske invazije na Ukrajinu, i posljedičnog ekonomskog udara Zapada na Rusiju, nije viđeno već pola stoljeća.

Posljednji usporedivi slučaj bio je tzv. naftni šok iz 1973. kad je također uslijed ratnih događanja, ali na Bliskom istoku, cijena nafte u nekoliko dana skočila 400 posto. To je bio šok koji je većinu zapadnih zemalja gurnuo u recesiju, a građanima prouzročio značajne probleme, posebno po pitanju redukcija i mobilnosti.

U narednom razdoblju ratovi su opet krojili cijenu nafte, no ono čemu sada svjedočimo dugo nije viđeno. Možda je razlog i to što je Europa postala previše ovisna o plinu koji je postao glavni energent, a posljednjih nekoliko godina je deklariran kao prijelazni do potpune transformacije energetike, gospodarstva i društva prema bezugljičnom modelu.

Plin je trebao još 10 do 20 godina poslužiti kao supstitut ugljenu i nuklearnoj energiji dok tehnologija dobivanja energije od sunca, vjetra, biomase i vodika ne postigne komercijalne i opće uporabne standarde.

Ruska mreža plinovoda
Iako su neki militantni ekolozi upozoravali da je i plin fosilno gorivo koje također treba staviti u ropotarnicu povijesti, svi su bili svjesni da je najveći problem s plinom što dolazi iz potencijalno vrlo nestabilnih područja, bilo da je riječ o zemljama Bliskog istoka ili o Rusiji.

Mrežom plinovoda, od kojih je možda i najpoznatiji nesretni 11 milijarda eura vrijedan Sjeverni tok 2, koji je tek završen i nikad nije, a vjerojatno niti neće biti stavljen u pogon, Rusija je zavladala energetskim tržištem EU koja godišnje iz te zemlje dobavlja oko 150 milijardi kubnih metara plina.

EU uvozi ukupno 80% svojih potreba za plinom, a od toga polovicu iz Rusije. Iako su zapadne zemlje, predvođene SAD-om i EU, uvele Rusiji dosad nezabilježene sankcije, upada u oči da energetski sektor, kao i banke koje ga prate, posluje gotovo pa mirnodopski neometeno.

Štoviše, Rusija je zaprijetila da će zemljama koje joj uvedu energetske sankcije, u smislu zabrane uvoza nafte koja je puno fleksibilnija burzovna roba i koja se lakše može dopremiti iz više izvora, prestati isporučivati plin.

To bi u mnogim EU članicama prouzročilo kolaps čitvog gospodarskog sustava – od grijanja privatnih i javnih zgrada, proizvodnje električne energije pa sve do zatvaranja tvornica.

Europska unija ovih dana pokušava napraviti strategiju za ubrzani, ali postupni, prestanak ovisnosti o ruskim energentima. Naravno da se ne radi o jednostavnom i brzom procesu jer i najoptimističniji analitičari kažu da bi se to moglo dogoditi tek 2026. ili 2027.

S iskustvom dosadašnjeg globalnog medijskog fokusa i društvenih procesa, izvjesno je da se tada nitko osim samih Ukrajinaca neće potpuno sjećati što se zapravo događalo u Ukrajini u zimu i proljeće 2022. A to bi moglo značiti da ruski energenti više neće biti “kontaminirani” kao što su danas.

U međuvremenu, čak i prije početka invazije na Ukrajinu, EU je već promijenila svoj Zeleni plan tako da su plin i nuklearna energija postali “zeleni” i poželjni za razvoj i za finaciranje iz europskih fondova.

Njemačka je suspendirala odluku o zatvaranju svih nuklearnih elektrana, a sve se više spominje i mogućnost da ugljen postane prijelazno energetsko rješenje za zemlje poput Njemačke i Poljske čija se energetika velikim dijelom temelji na njemu.

Gdje je u svemu tome Hrvatska? Mi kao članica Europske unije dijelimo sudbinu procesa koji se tamo događaju. Ali imamo sasvim solidnu energetsku neovisnost jer većinu energije dobivamo iz obnovljivih hidro potencijala, oko polovicu električne energije, a dodatnih 20-ak posto iz NE Krško.

Sve je značajniji udio i obnovljivih izvora poput vjetra i sunca u kojima imamo, ili ćemo ubrzo imati, instaliranu snagu kao dvije nuklearke Krško.

Iako nam je proizvodnja nafte i plina posljednjih 10-ak godina značajno pala, posebno plina kojeg smo prije 30-ak godina imali 70% iz domaćih izvora, činjenica je da nismo među najugroženijim zemljama Europe jer imamo razvijenu energetsku infrastrukturu koja omogućava dobavu, a i skladištenje, znatnih količina energije, prije svega plina.

Strateško skladište plina Okoli, koje to više nije, a neki tvrde da nikad nije niti bilo, ima kapacitet od oko 550 milijuna kubika.

Povratak TE Plomin C?
No, problem je što je riječ o relativno starom projektu koji ima niz tehničkih ograničenja, prije svega u tome da se oko polovica njegova kapaciteta može povući relativno brzo, a ostatak na kapaljku.

Zbog toga se već 15-ak godina planira izgradnja manjeg, ali fleksibilnijeg, tzv. vršnog skladišta plina u Grubišnom polju koje bi imalo kapacitet od 50-ak milijuna kubika, ali bi se u njega mogla utisnuti i povući velika količina plina u kratkom roku.

Tu je i novi LNG projekt na Krku koji ima kapacitet od 2,7 milijardi kubika plina, a što je okvirno količina plina koju Hrvatska godišnje troši. Iako se javno o tome još ne raspravlja, činjenica je da se vjerojatno već radi i na projektu čvrstog LNG terminala na Krku koji će biti dva ili tri puta većeg kapaciteta od ovog plutajućeg.

Sve to znači da će Hrvatska sigurno moći doći do energije koja joj treba, no po kojoj cijeni to je već sasvim drugo pitanje.

Možda postane aktualan i već gotovo zaboravljeni projekt termoelektrane Plomin C koja bi iz ugljena, ili možda plina, mogla dodati 1000 megavata instaliranog kapaciteta. Prije nekoliko godina pokrenut je veliki projekt istraživanja novih nalazišta plina i nafte u Hrvatskoj.

No, zbog protivljenja dijela javnosti na cijelom području Jadrana uvedena je zabrana takvih istraživanja te se zapravo ne zna ima li tamo energije i koliko.

U kontinentalnom dijelu zemlje prodano je nekoliko istražnih koncesija na kojima se trenutačno provode istraživanja te će proći vjerojatno godine dok ne budu poznati rezultati i pokrenuta eventualna eksploatacija.