Ekspresnim preuzimanjem posrnulog Sberbanka, koji je ušao pod okrilje HPB-a i postao Nova hrvatska banka, uspješno je zaustavljen tržišni šok kojeg su se svi pribojavali, no slijeganjem dojmova postavljaju se pitanja o cijeni transakcije, ali ‘debljini’ fonda kada se dogodi potres na tržištu.

Državni HPB, izvjesno po političkom migu, uskočio je najveću bankovnu krizu u posljednjih desetak godina pronašavši u rezervama 71 milijun kuna za Sberbank. Na toliko je Jedinstveni sanacijski odbor (u suradnji s HNB-om i neovisnim konzultantom) procijenio da banka vrijedi.

Posljednje analize pokazuju da se bankama trguje između 0,1 i 0,5 knjigovodstvene vrijednosti, no u redovnim transakcijama. Taj novac dobit će bivši ruski vlasnik, odnosno dioničari, no ne za trajanja međunarodnih sankcija.

Zašto samo HPB?
Dan nakon gašenja panike na tržištu mogle su se čuti nagađanja je li HPB trebao platiti više za dojučer potpuno zdravi Sberbank i zašto u priči o preuzimanju priliku nije dobio ijedan drugi bankarski igrač?

Pa niti srpska AIK banka koja je u studenom dogovorila kupnju regionalnog poslovanja ruske banke? Direktorica Hrvatske agencije za osiguranje depozita Marija Hrebac ne skriva zadovoljstvo raspletom slučaja budući da je netaknutnih ostalo 5,6 milijardi kuna u fondu kojim upravlja.

“Sberbanka je spašena i normalno nastavlja s radom, a svi klijenti su sigurni”, rekla je Hrebac podvlačeći da je nastavak normalnog poslovanja i misao vodilja mehanizma sanacije koja prisilnu likvidaciju, odnosno stečaj, miče da stola kao opciju. Objašnjava da ostvaranjem postupka sanacije prestaju sve dotadašnje aktivnosti, ali i tržišna pravila.

“Kada imate navalu na banku, u jednoj sekundi ona ima knjigovodstvenu vrijednost, a u idućoj vrijednost je nula. U takvim okolnostima vrijeme je esencijalno”, ističe Hrebac.

Utrka s vremenom efektivno iz utakmice izbacuje većinu igrača s licencijom za poslovanje na domaćem tržištu jer bi za akviziciju konkurenta zeleno svjetlo trebali tražiti od svojih vlasnika kroz nadzorne odbore i skupštine dioničara što nije realno.

Premda se na prvi pogled čini da je sama AIK banka u dubinskom snimanju otišla najdalje, čak i potpisavši ugovor o kupnji, najveća prepreka bila je izostanak licencije.

Regulatorna dozvola više je od puke formalnosti, riječ je o provjeri supervizora da je vlasnik ‘fit and proper’ s neupitno čistim kapitalom koji je, uostalom, jamstvo da je prikladan za upravljanje štednjom klijenata.

U takvim okolnostima ubrzanje postupka licenciranja je dvosjekli mač. Prema Hrebac, vlasnika banke gotovo da se može promatrati kao koncesionara sve dok za njegove obaveze u konačnici jamči država u kojoj banka posluje.

Novac ne bi propao, ali…
U slučaju likvidacije Fond bi isplatio 3,8 milijardi kuna osiguranih depozita i sveo bi se na tek 1,8 milijardi kuna. Istovremeno, u Sberbanku bi neosigurane štediše ostale bez 4,4 milijarde kuna, no novac ne bi propao već bi se vjerovnici namirivali kroz stečajni postupak.

S obzirom na bilancu svi bi došli do svog novca, no otvoreno je pitanje – kada. “To čekanje uvijek prouzroči negativne efekte, a propast jedne banke može značiti prelijevanje negativnih efekata na ostale”, rekla je.

Smatraju li bivši vlasnici da je cijena neadekvatna imaju se pravo žaliti sanacijskom tijelu, a utvrdi li se da su u pravu razlika bi im se isplatila iz Jedinstvenog sanacijskog fonda.

Na pitanje bi li bolje prošli da je banka otišla u stečaj, Hrebac je kazala da su vlasnici kapitala posljednji u redu isplate podsjetivši da dosad dioničari nisu isplaćeni ni u jednom stečaju banke.

“Hrvatski sustav osiguranja depozita dobro je postavljen, ima snage isplatiti depozite u slučaju propasti jedne srednje banke i više manjih. Iako smo imali pritisaka od strane HUB-a da se premija osiguranja dodatno smanji, dobro je da to nije učinjeno. Naš je cilj u konačnici je zaštita građana, a ne kreditnih institucija”, zaključila je Hrebac.