Silom prilika Europska unija mora smanjiti svoju ovisnost o ruskom plinu, a energetski stručnjaci smatraju da se to može dogoditi za pet do deset godina. Kako navodi Deutsche Welle, ruskom invazijom na Ukrajinu intenziviralo se zanimanje za alternative ruskom plinu.

Europska unija trenutno 40 posto svojih potreba za tim energentom zadovoljava iz Rusije, a početkom tjedna ministri energetike zemalja EU-a debatirali su o mjerama za ublažavanje energetske krize.

Značajnija uloga
Europska unija posljednjih je mjeseci pokrenula, odnosno oživila nekoliko projekata koji bi trebali barem malo diverzificirati dobavu plina. Alžirska državna kompanija Sonatrach uskoro bi trebala dovršiti radove na povećanju kapaciteta podmorskog plinovoda Medgas koji spaja Alžir i Španjolsku.

Druga dva projekta koje financijski podržava EU – modernizacija plinske infrastrukture u Bugarskoj radi spajanja prema Rumunjskoj i Srbiji te plinska interkonekcija između Poljske i Danske – trebala bi biti dovršena do kraja ove godine. Bugarska vlada također apelira za što brži dovršetak plinovoda koji bi spojio Grčku i Bugarsku (IGB).

Glasnogovornik kompanije ICGB koja radi na ovoj interkonekciji pojašnjava da bi se njime mogao izvoziti prirodni plin u države jugoistočne Europe, kao i u Ukrajinu. “Trenutna eskalacija ukrajinske krize čini buduću ulogu IGB-a još značajnijom”, istaknuli su iz kompanije.

Španjolska vlada povećala je zanimanje za Midcat – plinovod od Katalonije do južne Francuske. Ta bi interkonekcija omogućila da LNG kapaciteti na Pirinejskom poluotoku budu dostupni i u drugim dijelovima Europe.

Plinske interkonekcije su u suštini središnji dio ove geopolitičke slagalice. One će oblikovati buduće energetske sustave, definirati buduće trgovinske okvire te zajedno s projektima obnovljivih izvora ograničiti posljedice neizbježne energetske krize u Europi.

No, krajnje je upitno hoće li to biti dovoljno za povećanje energetske sigurnosti Europe već iduće zime, posebice ako Rusija zaustavi isporuke plina. “Nažalost, trenutno se ne radi na dovoljno infrastrukturnih projekata koji bi mogli ublažiti situaciju u kratkom roku”, kaže za DW Carlos Torres Diaz, šef analize energetskih tržišta u Rystad Energyju.

Jedna od kratkoročnih opcija bilo bi maksimalno povećanje kapaciteta postojećih nuklearki te povećano korištenje ugljena u termoelektranama. Mnogo se očekuje i od Transjadranskog plinovoda (TAP), posljednjeg dijela Južnog plinskog koridora kojim će se dopremati azerbajdžanski plin preko Turske do Europske unije.

Ako bude dovoljno interesa, operater TAP-a ističe da bi prvi ugovori o transportu plina mogli biti sklopljeni u listopadu. Međutim, povećanje kapaciteta TAP-a bit će moguće za 45 do 60 mjeseci nakon sklapanja ugovora, poručuju iz kompanije.

Jedine dvije opcije
To konkretno znači da kratkoročnog rješenja nema te su Medgas i IGB jedine dvije opcije za rješenje energetske krize, ali samo na regionalnoj, a ne i europskoj razini. Kratkoročno ni ukapljeni prirodni plin (LNG) iz SAD-a, Katara, Norveške ili Japana nije rješenje. Postojeći europski LNG terminali nemaju dovoljan kapacitet, a izgradnja novih traje više od godinu dana.

“Zapadnoeuropski terminali prije 2021. koristili su prosječno 50 posto kapaciteta, no tijekom zadnjih mjeseci dosegli su gotovo puni kapacitet. To znači da postojeći kapaciteti neće biti dovoljni za prihvat velikog broja dodatnih pošiljki”, pojašnjava Carlos Torres Diaz.

Igor Dekanić, profesor na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu, kaže kako na dulji rok, u idućih 5 do 10 godina, Europska unija zasigurno može smanjiti ovisnost o ruskom plinu izgradnjom alternativnih pravaca, poput TAP-a i infrastrukture u obliku LNG terminala.

“K tome, pokrenuta je i energetska tranzicija prema obnovljivim izvorima energije koja neće biti jeftina, ali EU se ionako za taj smjer napuštanja fosilnih goriva već odlučila. Izbijanje rata će sigurno usporiti tu tranziciju, primjerice Njemačka je već najavila kako razmišlja o produljenju vijeka nuklearnih elektrana i termoelektrana na ugljen.

To je svojevrsna energetska zamka, ali će na dulji rok EU svakako biti prisiljena racionalnije i štedljivije pristupati energiji”, smatra Dekanić.

S druge strane, Rusija je u strateškoj zamci ako počne veće količine plina prodavati Kini što je gura u “zagrljaj s kineskim zmajem”, dodaje ovaj stručnjak. “Kina će u tom slučaju biti u mogućnosti diktirati cijenu plina, a i zainteresirana je za resurse u istočnom Sibiru koji je golemi prazni prostor. Geopolitički gledano, odnosi između Kine i Rusije bitno su drugačiji od odnosa Rusije i Europe”, ističe Dekanić.

Na pitanje kako će izgledati energetska suradnja nakon rata, Dekanić podsjeća da su sva dosadašnja iskustva s oružanim sukobima pokazala da zaraćene strane uvijek paze da ne unište u potpunosti ključnu energetsku infrastrukturu. “Vjerujem da će se to dogoditi i sada”, zaključuje
Dekanić.