Iz briselske ‘kuhinje’ već do lipnja mogla bi izaći nova direktiva o adekvatnoj minimalnoj plaći u Europskoj uniji.

Iako je njezin stup uvođenje instituta minimalne plaće koju, za razliku od Hrvatske, još nemaju sve članice, domaće tržište rada mogao bi protresti dodatni zahtjev koji ona donosi, a to je da članica aktivno teži k tome da najmanje 70 do 80 posto radnika bude pokriveno kolektivnim ugovorima.

Direktivom se želi osnažiti europska ideja socijalne sigurnosti i ona ima čvrstu političku podršku, uvjeravali su nas nedavno u briselskim hodnicima.

Na stolu je saziva Europskog parlamenta u nastavku mandata, a ‘gura’ ju aktualna predsjedateljica Francuska. Predsjedniku Emmanuelu Macronu adut je uoči travanjskih izbora i idealna prilika za osnaživanje liderske pozicije Francuske u Uniji nakon odlaska njemačke kancelarke Angele Merkel.

Premda se u Hrvatskoj redovno lome koplja o visini minimalne plaće koju Vlada donosi uredbom (za radnike nedovoljno, za poslodavce uvijek pitanje konkurentnosti), Hrvatska je među 21 članicom koja poznaje taj institut.

Iznimke su Danska, Italija, Cipar, Austrija, Finska i Švedska. Podizanjem ‘minimalca’ na 3750 kuna u 2022. godini Hrvatska se približila cilju koji postavlja i direktiva, a to je da minimalna plaća bude u visini 60 posto bruto medijalne i 50 posto prosječne bruto plaće.

Direktiva dakle, ne isključuje instrument minimalnih plaća već daje jasniju kalkulaciju kako ju računati te predviđa i mehanizam testiranja adekvatnosti njezine nacionalne razine.

“Nadali smo se da će se direktva donijeti još za portugalskog predsjedanja, no neke zemlje su davale cijeli niz primjedbi, a i Hrvatska je dvojila hoće li cilj od najmanje 70 posto radnika pokrivenih kolektivnim ugovorima biti preteško ostvariti”, kaže nam predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever.

Teo Matković; Krešimir Sever/PIXSELL

Inače, prijedlog Komisije je da to bude 70 posto radnika, dok europarlamentarci amandmanima predlažu 80 posto. “Cilj je osigurati da svaki radnik u EU za svoj rad bude plaćen da od njega može dostojno živjeti, a ne niže od toga. Hrvatska je blizu spomenutog cilja minimalne plaće o kojem se govori, no još ga nije dosegnula u bruto iznosu. Ono što je problem u Hrvatskoj su niske plaće pa je niska i minimalna plaća”, dodaje sindikalac.

Koliko je kod nas radnika pokriveno kolektivnim ugovorima, teško procjenjuju i sami sindikati. Sever procjenjuje da oko 50 posto zaposlenih u Hrvatskoj uz ugovor o radu posjeduje i kolektivni, no uz ogradu da nema podataka o “kućnim” ugovorima.

Za taj kontekst važno je napomenuti da Europa ide u smjeru jačanja uloge sindikata, ne samo kao predstavnika radnika, već i tijela koje kolektivno pregovaraju s poslodavcima.

Valja napomenuti da direktiva ne obvezuje, već potiče države da dosegnu visok postotak pokrivenosti kolektivnim ugovorima. Još se pregovara o postavljanju mjerila i modaliteta, kao i vremenskim rokovima u kojima bi pojedina članica trebala dosegnuti te ciljeve.

Okršaji poslodavaca i radnika
Iako se iz prakse kolektivni ugovori često percipiraju kao okršaji poslodavaca i radnika, njihova rasprostranjenost nosi široke društvene posljedice.

“Široka primjena kolektivnih ugovora jest jedan način koordinacije politika plaća koji na nacionalnoj ili sektorskoj razini može osigurati veću transparentnost i izvjesnost prihoda radnicima, ali i stabilnost radne snage te kontrolu troška rada poslodavcima, a bez grubih, u pravilu univerzalnih zakonskih intervencija države”, kaže viši znanstveni suradnik Instituta za društvena istraživanja Teo Matković.

Podsjeća da u Hrvatskoj zakonski instrument minimalne plaće postoji tek nešto više od desetljeća, a značajno raste unazad nekoliko godina. Suprotno je s kolektivnim ugovorima čija se uporaba značano smanjila u zadnjih 20-ak godina.

“Kod nas je obuhvaćenost kolektivnim ugovorima skromna, a sadržaj “tanak”, posebno izvan javnog sektora, tako da će na ovom mehanizmu koordinacije trebati poraditi ukoliko bi se adekvatnost primanja u Hrvatskoj trebala oslanjati na njega”, kaže Matković.

Smatra da bi značajno veći prostor za kolektivno pregovaranje, koje pruža direktiva, “osnažilo poziciju rada širom EU, a u Hrvatskoj izgledno smanjilo emigraciju i potaknulo ulaganje u vještine i produktivnost”.

Za poduzetnike je trošak rada kalkulacija konkurentnosti, posebno naglašena u okolnostima ubrzanja inflacije i rastućih troškova sirovina. “Svako povećanje minimalne plaće ima značajne posljedice na poslodavce, posebno u situaciji kakvoj sada svjedočimo kada dolazi i do inflacije, povećanja troškova života te rasta cijena energenata na tržištu.

Uzmemo li u obzir i posljedice korona krize, jasno je da poslodavci teško mogu podnijeti novo podizanje troškova, bez da te troškove prati smanjenje opterećenja na rad”, kažu u Hrvatskoj gospodarskoj komori. Ističu da su svjesni potrebe za povećanjem standarda života građana, “no, nužno je primijeniti racionalan pristup koji neće posljedično dovesti do novih otpuštanja”.

S obzirom na velike razlike diljem Europe u sektorima i pojedinim grana, kažu, logično je da se odustaje od ideje jednoznačnog povećanja minimalne plaće.

Rezultat dogovora
“Nova direktiva prema kojoj će 70-80 posto radne snage biti pokriveno kolektivnim ugovorima vidimo kao napredak u odnosu na ranije postupanje jer vjerujemo da će na ovaj način odluka o visini plaće biti rezultat dogovora poslodavaca i sindikata te neće biti podložna vanjskim pritiscima.

Kolektivni ugovori jedan su od najboljih načina za sprječavanje crnog tržišta, odnosno, sive ekonomije i mnoge članice HGK dobrovoljno im pristupaju s ciljem uređenja sektorskih odnosa i podizanja kvalitete poslovanja u različitim gospodarskim resorima”, poručuju gospodarstvenici okupljeni u HGK.

“Ukoliko bi doista navedena direktiva bila prihvaćena, ona bi bila jedna od najvećih iskoraka u području reguliranja tržišta rada, sustava plaća i sustava industrijskih odnosa od kada postoji EU. Ta direktiva značila bi značajan odmak od neoliberalne politike prema regulaciji tržištu rada. Ako onda bude prihvaćena, bit će to možda jedna od prvih većih pozitivnih posljedica Brexita, jer sam siguran da takva direktiva ne bi imala šanse proći da je Velika Britanija još uvijek članica EU. S obzirom na relativno veliki iskorak koji ova direktiva donosi, držim da će trebati puno pregovora među članicama i svim tijelima EU da ona bude prihvaćena. To znači da je lako moguće da u tom procesu dođe i do značajne izmjene inicijalne ideje”, kaže Dragan Bagić s Odjela za sociologiju Filozofskog fakulteta.

Što se Hrvatske tiče, nastavlja, ako bi direktiva bila usvojena kako se najavljuje, naša bi Vlada morala napraviti akcijski plan poticanja kolektivnog pregovaranja, s obzirom da je pokrivenost kolektivnim ugovorima u Hrvatskoj prema noviji analizama ispod 50%. “To znači da će biti potrebno poduzeti značajne mjere za podizanje pokrivenosti. Navedeno je u velikoj mjeri moguće ostvariti kroz ugrađivanje određenih odredbi u Zakon o radu kojima se prepušta uređivanje pojedinih pitanja socijalnim partnerima kroz kolektivne ugovore. Nadalje, puno se može postići i poticanjem granskom kolektivnog pregovaranja. No, da bi se smisao buduće direktive ostvario, određene promjene u svom pristupu kolektivnom pregovaranju moraju poduzeti i sindikati, koji veći naglasak u kolektivnom pregovaranju moraju staviti na reguliranje plaća”, zaključuje Bagić.