U uvodniku jučerašnje sjednice Vlade premijer Andrej Plenković nije propustio još jednom izraziti zadovoljstvo OECD-ovom potvrdom otvaranja pregovora o članstvu Hrvatske u tom klubu gospodarski i demokratski najrazvijenijih zemalja svijeta. OECD-ovih trenutno 38 članica čine 63 posto svjetskog BDP-a i 75 posto svjetske trgovine.

Uz Schengen i eurozonu, ulazak u tu međunarodnu organizaciju premijer označava kao jedan od glavnih političkih ciljeva Vlade. Za Hrvatsku to znači dodatnu “legitimaciju i kredibilitet”, jačanje međunarodnog položaja i utjecaja te osnaživanje gospodarstva.

Rokova nema
Službenu kandidaturu Hrvatska je uputila prije sad već punih pet godina, a koliko će proći do konačnog pristupanja, ne zna se jer za to rokova nema. Za svih šest država s kojima se ušlo u pregovore (tu su još Brazil, Argentina, Peru, Rumunjska i Bugarska) napredak će ovisiti o tome koliko se pridržavaju najboljih praksi organizacije.

U fokusu pratećih tehničkih evaluacija u prvom redu će biti pitanja otvorene trgovine i investicija, javne uprave, antikorupcijskih mjera te zaštite okoliša i klime. Hrvatska, inače, već sudjeluje u radu mnogih tijela OECD-a, a postoje već i brojna izvješća te organizacije s preporukama za pojedina reformska područja.

Već samo otvaranje pregovora, dakle, može se gledati kao benefit jer kod nas se često pokazalo da za reformske iskorake trebamo vanjski pritisak.

Neke od njih pogurao je proces pridruživanja EU, danas su to projekt euro i Plan za oporavak i otpornost, a ti se zahtjevi umnogome preklapaju i sa smjernicama OECD-a. Kad je riječ o konkretnim benefitima, formalno ispunjavanje pojedinih “zadaća”, međutim, često nije dovoljno za kapitaliziranje potencijalnih koristi.

Jedno od takvih područja je privlačenje (privatnih) stranih investicija i investicijska klima. Prema podacima HNB-a Hrvatska je, doduše, lani zabilježila osjetan rast izravnih stranih ulaganja. Nakon samo milijardu eura u prvoj godini pandemije, u devet lanjskih mjeseci iznosile su 2,8 milijardi eura.

No, osim što je to osjetno manje od “skora” predpandemijske 2019. godine (3,47 milijardi eura), valja primijetiti da se više od polovice spomenutog lanjskog iznosa odnosi na zadržane dobiti stranih ulagača (1,47 milijardi eura), dok je priljev “novih” vlasničkih ulaganja bio manji od 920 milijuna eura.

Istodobno, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno se pohvalio da su 2021. zaključili s 3,9 milijardi eura izravnih stranih ulaganja. To je, kaže, više nego godinu prije (3 milijarde eura), ali i nešto više i od ostvarenja rekordne 2019. (3,81 milijardu eura).

Iako se, dakle, Srbija ne može pohvaliti članstvom u EU, pa ni nekim drugim asocijacijama, u posljednje tri godine zabilježila je više od 10 milijardi eura FDI-a, dok je Hrvatska u tom razdoblju ostvarila nešto više od 7,3 milijarde neto priljeva. Najviše investicija slilo im se iz članica EU (među prvih 5 su Nizozemska, Slovenija, Njemačka).

Percepcija zemlje
Tako se danas i u komentarima domaćih institucija oko pristupnog procesa za OECD o potencijalnim benefitima govori mahom načelno. U HGK-u naglašavaju da će to utjecati “na percepciju zemlje kao povoljne za poslovanje i strana ulaganja”.

Da će Hrvatska i njezino gospodarstvo “uvelike profitirati i od procesa pristupanja i od samog pristupa”, smatraju i u Hrvatskoj udruzi poslodavaca.

Podsjećaju da je OECD već predstavio brojne preporuke za Hrvatsku: o reformama tržišta kapitala, poboljšanja korporativnog upravljanja u poduzećima u državnom vlasništvu, učinkovitijem rješavanju sporova i transparentnosti u poreznim pitanjima, jačanju investicijske i regulatorne politike, itd.

Usto, o nama ovisi i hoćemo li iskoristiti to što OECD raspolaže s jednim od najvećih svjetskih resursnih centara, jedinstven forum i centar znanja za podatke i analizu, dijeljenje najboljih praksi i savjeta o javnim politikama, gdje rade brojni vrhunski stručnjaci, poručuju iz HUP-a.