Već se mjesecima u domaćim medijima sporadično mogu pročitati vijesti o očekivanom ili stvarnom rastu cijena, bilo kod nas, bilo u svijetu. Najčešće su u pitanju benzin ili energenti koje građani koriste za kućnu potrošnju.

No, posljednji podaci o kretanju potrošačkih cijena u studenom i prosincu koje je objavio Državni zavod za statistiku potvrdili su slutnje — inflacija je tu. U studenom cijene su u prosjeku bile 4,8 posto više nego godinu prije, u prosincu za 5,5 posto. Tako visoka stopa inflacije posljednji puta je zabilježena još u listopadu 2008. u samom jeku tadašnje globalne financijske krize.

Propuštena zarada

Glavni dio objašnjenja za aktualni rast cijena kreće od toga da je viša stopa inflacije samo nadoknađivanje duljeg razdoblja u kojem je ona bila niža od prosjeka. Još početkom 2021. stopa inflacije kod nas bila je negativna, da bi trgovci sada izgleda pohitali nadoknaditi propuštenu zaradu.

Zbog rasta nesigurnosti početkom pandemije oni su odgađali bilo kakve nepopularne poteze koji bi im još i više otjerali kupce. Uz to, pandemija je solidno poremetila globalne dobavljačke lance. Manjak sirovina za proizvodnju kao i prekidi u transportu zbog nedostatka radnika smanjili su ponudu, a u takvim uvjetima cijene rastu.

Ulje na vatru dodala je geopolitika kroz sad već gotovo uobičajene ruske zimske manevre kojima Kremlj stvara pritisak na rast cijena energenata u Europi. Kao posljedica svega, na tržištu se stvorio dojam da cijene idu prema gore i da će tako ostati još barem neko vrijeme.

Središnja banka je sredinom prosinca na svojim internetskim stranicama objavila analizu u kojoj je pokazala da je percipirana inflacija kod građana ustvari bitno viša od stvarne. I, zbilja, kad se malo realnije pogleda brojka, pet ili šest postotaka inflacije se ne čini mnogo.

No, zamislimo situaciju da danas kupimo nekoliko komada namještaja za ukupno 10 000 kuna. Uz pet ili šest posto inflacije, za istu stvar bismo za godinu dana trebali platiti 500 ili 600 kuna više. Neka inflacija još malo ubrza na desetak posto i nešto što danas stoji 10 000 kuna iduće godine će koštati 11 000 kuna.

Ako u hipotetski primjer ubacimo auto od 100.000 kuna ili čak nekretninu od milijun, onda ćemo za godinu dana za njih morati dati deset ili čak stotinu tisuća kuna više. To sad već nije baš novac koji je lako otpisati.

Stoga u trenucima kad se očekuje da će inflacija biti na višim stopama od uobičajenih nije zgorega razmotriti što bi se moglo učiniti da sačuvamo vrijednost vlastite ušteđevine.

Dobrom dijelu hrvatskih građana inflacija je stara neprijateljica. Krajem 80-ih građani tadašnje države spas od pada vrijednosti dinara često su tražili u čvrstim valutama. Marke, šilinzi, guldeni, funte, dolari, franci i druge valute kupovale su se na crnim tržištima.

Visoka euriziranost domaće ekonomije pokazuje da se tradicija nepovjerenja u vlastitu valutu održala i do danas. Kupovina drugih valuta može biti jedan od oblika zaštite od inflacije, no u trenucima kad je rast cijena globalna pojava (stopa inflacije je, primjerice, u prosincu i u eurozoni dosegnula pet posto) zamjena kuna za euro znači samo da ćemo vrijednost sad gubiti u eurima, a ne u kunama. Zato bi novac bilo uputno investirati drugdje.

Kao sredstvo očuvanja vrijednosti novca jedan drugi oblik imovine danas je jednako popularan kao i nekad. Radi se, naravno, o nekretninama. U Erste Asset Managementu kažu da su “povijesno (..) ipak nekretnine pružile najbolju zaštitu od inflacije, no moramo uzeti u obzir kako u prošlosti nije bilo drugih financijskih instrumenata s kojima se moglo uspoređivati”.

Nekretnine se čine i jedinim koliko-toliko konkretnijim oblikom imovine u koji investiraju Hrvati. Posljednjih godina, a i za vrijeme pandemije, zbog toga je za njima porasla potražnja, a sukladno tome skočile su im i cijene, barem na morskoj obali i u Zagrebu. I koliko god one bile popularne, investicije u nekretnine ne znače da je naš novac siguran ako ga umjesto na bankovnom računu držimo u ciglama.

Kao prvo, i njima cijene mogu pasti i to značajno, što je poznato mnogim vlasnicima kuća u Slavoniji. Pad cijena moguć je i u regijama s visokom potražnjom, ako cijene stanova uzlete previše visoko u kratkom razdoblju.

Ozren Iljadica iz Erste Asset Managementa podsjeća i da se “u slučaju prodaje nekretnine, može (..) pojaviti problem likvidnosti te je svakako dobro rasporediti sredstva na više vrsta imovine”.

Nema univerzalnog pravila

S porukom o diverzifikaciji ulaganja slažu se i u Zagrebačkoj banci gdje pojašnjavaju da diverzifikacija “može pomoći svakom od nas ne samo u zaštiti od inflacije već i smanjenju ukupnog rizika ulaganja te maksimiziranju ukupne dobiti/profita od ulaganja”. No, dodaju i da “ne postoji univerzalno pravilo kako primjenjivati diverzifikaciju”.

Pojašnjavaju da štediše s manjom vrijednošću financijske imovine često ulažu u investicijske fondove “koji nude diverzificirano ulaganje i za manje iznose, dok broj različitih financijskih proizvode raste s financijskom imovinom”.

Logično. Kao što će odluka o ulaganju biti različita želi li netko investirati kratkoročno ili dugoročno, tako će ona biti različita i ovisno o tome raspolaže li netko s pet, 50 ili 500.000 kuna. Kao što je spomenuto, oni koji raspolažu s 5000 kuna koje bi željeli zaštititi od gubitka vrijednosti zbog inflacije nemaju baš preveliki izbor i on se, od tradicionalnih financijskih ulaganja, najčešće svodi na investicijske fondove.

Kad je inflacija bila na sadašnjim razinama krajem 2008. tada su i kamate na novčanom tržištu bile više nego što su danas, tako da je onda postojala mogućnost i da se novac jednostavno oroči što je donosilo 4-5 posto prinosa godišnje. Danas su te kamate puno niže, ponekad čak i realno negativne što znači da klasična štednja nije izbor ni za koga.

U slučaju da netko raspolaže s nešto više novca, recimo 50-ak tisuća kuna, stvari su već nešto lakše. Iljadica objašnjava da dosta ovisi o roku ulaganja, ali tumači i zašto, recimo, atraktivna investicija mogu biti dionice kompanija.

“Kompanije prilagođavaju cijene proizvoda i usluga na način da inflatorno prilagođavaju ili podižu cijene, čime ostvaruju potencijalno veće prihode te potencijalno veću profitabilnost. Također, kompanije značajna sredstva ulažu u inovacije, svaka nova usluga ili proizvod su u načelu sve bolji i bolji, s time dolazi nužno i viša cijena, što pak generira veći prihod i profitabilnost neke kompanije.

Ulaganjem u takve kompanije moguće je sudjelovati u raspodjeli dobiti kompanije i štite se sredstva kroz dugoročno vrijeme, najmanje 7 ili 10 godina,” tumači on.

Za sretnike koje u novčaniku stišće pola milijuna ili više kuna, najbolje je da potraže usluge specijaliziranih investicijskih savjetnika. Takvim ulagačima na raspolaganju je puno šira lepeza klasičnih investicija: od vrijednosnih papira, preko već spomenutih nekretnina, fondova i drugog.

I u Zagrebačkoj banci i u Erste grupi podsjećaju da investiranje podrazumijeva informiranost ulagača. “Neovisno o iznosu koji je na raspolaganju pojedincu, zaštita od inflacije zahtijeva donošenje konkretnijih investicijskih odluka (ostaviti novac na računu najlakša je odluka, ali odluka koja smanjuje kupovnu moć), koje svakako moraju biti popraćene s adekvatnom razinom informiranosti i poznavanja karakteristika financijskih proizvoda”, kažu u Zagrebačkoj banci.

To se odnosi kako na klasična ulaganja (potrebno je znati uz koje se naknade i uvjete što kupuje), ali i nove špekulativnije oblike imovine među kojima se nalaze posljednjih nekoliko godina jako razvikane kriptovalute.

Osim spomenutih na tržištu postoje i druge mogućnosti poput kupnje plemenitih metala (zlata, srebra, platine), dragog kamenja, umjetničkih slika ili cijelih kolekcija umjetnina, a u posljednje desetljeće ili dva nerijetko se kao sredstva ulaganja, a time i borbe protiv inflacije, koriste i oldtajmeri – vrijedni automobili stariji od 25 ili 30 godina.

Bogatiji imaju izbor kupnje pojedinih predmeta, a čak i oni koji raspolažu s nešto manjim iznosima mogu odabrati ulaganje u vrijednosne papire ili fondove koji su vezani uz materijalna dobra za koja se očekuje da će im u budućnosti vrijednost rasti.

Na tom tragu — ulaganja u nematerijalne oblike vezane uz očekivani budući rast prihoda — možda bi na zaštitu novca od gubitka vrijednosti zbog inflacije trebalo gledati i malo nekonvencionalnije. Investicija u tečaj ili seminar koji nas danas stoji pet ili deset tisuća kuna, a koji bi zbog inflacije za godinu dana mogao biti skuplji, ne čini se kao loša odluka.

Ako na taj način osoba stječe i nova znanja koja će moći iskoristiti za ostvarivanje dodatnih prihoda jednog dana, svakako se na takvu odluku može gledati kao na ulaganje kojim se izbjegava loš utjecaj inflacije na novac.

Na aktualni rast cijena tako se ne mora isključivo gledati kao na nešto užasno loše. To bi nekima mogao biti poticaj da se odluče slobodna sredstva uložiti u neku isplativiju imovinu, već prema mogućnostima i željama, ili – sebe.