Utvara inflacije ponovno uhodi svijet, nakon dugog razdoblja mirovanja tijekom kojeg je vjerojatnije da će donositelji politika biti zaokupljeni deflacijom cijena. Sada su se ponovno pojavile rasprave o tome kako najbolje vratiti stabilnost cijena.

Trebaju li donositelji politika stati na monetarne i fiskalne kočnice, smanjenjem potrošnje i podizanjem kamatnih stopa – ortodoksnim pristupom borbi protiv inflacije? Trebaju li se umjesto toga kretati u suprotnom smjeru snižavanjem kamatnih stopa, rutom koju slijedi turska središnja banka pod vodstvom predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana? Ili bi donositelji politika možda trebali pokušati izravnije intervenirati, putem kontrole cijena ili suzbijanjem velikih tvrtki s moći određivanja cijena, kao što su tvrdili neki ekonomisti i povjesničari u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ako imate automatsku reakciju na ove politike – odmah podržavajući jedno rješenje, a odbacujući druge – razmislite ponovno. Ekonomija nije znanost s fiksnim pravilima. Različiti uvjeti zahtijevaju različita pravila. Jedini valjani odgovor na politička pitanja u ekonomiji je: “Ovisi.”

Ortodoksna rješenja za inflaciju često imaju skupe nuspojave (kao što su stečajevi i rast nezaposlenosti) i nisu uvijek dovoljno brzo doveli do željenih učinaka. Kontrole cijena katkad su funkcionirale, primjerice tijekom rata.

Povrh toga, kada je visoka inflacija uglavnom potaknuta očekivanjima, a ne “temeljnim čimbenicima”, privremene kontrole cijena plaća mogu pomoći u koordinaciji čimbenika koji određuju cijene kako bi se prešlo na ravnotežu niske inflacije. Takvi “ortodoksni” programi bili su uspješni tijekom 1980-ih u Izraelu i u brojnim zemljama Latinske Amerike.

Ismijavanje nemodernih ideja

Čak i ideja da niže kamatne stope smanjuju inflaciju nije nužno neobična. Postoji škola ekonomske misli – koju danas odbacuje većina mainstream ekonomista – koja povezuje inflaciju s faktorima potiskivanja troškova, kao što su visoke kamatne stope (koje povećavaju troškove obrtnog kapitala).

Učinci visokih kamatnih stopa koji stvaraju inflaciju nazivaju se “Cavallovi učinci”, po bivšem argentinskom ministru financija Domingu Cavallu, koji je o tome govorio u svom doktorskom radu na Harvardu 1977. godine. Teorija je čak dobila i empirijsku podršku u određenim slučajevima.

Zato je ismijavanje trenutno nemodernih ideja o inflaciji kao “poricanje znanosti” slično odbacivanju cjepiva protiv bolesti Covid-19, kao što su to učinili neki istaknuti ekonomisti, toliko pogrešno. Zapravo, kada se čini da određena tvrdnja o stvarnom svijetu nije u skladu s postojećim teorijama, to je često poziv mladom, pametnom ekonomistu da pokaže da se tvrdnja doista može opravdati, pod određenim specifičnim uvjetima. Prava znanost ekonomije je kontekstualna, a ne univerzalna.

Što bi kontekstualni pristup inflaciji mogao podrazumijevati danas?

Trenutačna inflacija u SAD-u i mnogim drugim naprednim gospodarstvima značajno se razlikuje od inflacije kasnih 1970-ih. Nije ni kronična (do sada), niti potaknuta spiralama cijena-plaća i zaostalim indeksacijama.

Čini se da inflatorni pritisak uglavnom proizlazi iz prolaznog skupa čimbenika, kao što je preraspodjela potrošnje s usluga na robu povezana s pandemijom te lanac opskrbe i drugi poremećaji u proizvodnji. Iako su ekspanzivna monetarna i fiskalna politika povećale prihode, i te su politike privremene. Alternativa bi bila dramatičan kolaps zaposlenosti i životnog standarda.

U sadašnjim okolnostima, dakle, donositelji politika u razvijenim zemljama ne bi trebali pretjerano reagirati na porast inflacije. Kao što tvrdi povjesničar Adam Tooze, prolazna inflacija poziva na suzdržanu reakciju, bilo kroz regulaciju ili monetarnu politiku.

Najbolji argument protiv kontrole cijena nije da su “nespojive sa znanošću”, već da za sada ne treba uzeti u obzir ništa tako radikalno. Isti oprez vrijedio bi i za ortodoksnu politiku: središnje banke trebaju biti strpljive prije podizanja kamatnih stopa.

Što je sa stalnim inzistiranjem Erdoğana da je visoka inflacija rezultat, a ne uzrok visokih kamatnih stopa? Valjanost njegova argumenta uvijek je bila upitna, s obzirom na brojne makroekonomske neravnoteže Turske i njihovo gomilanje već duže vrijeme.

Skupi eksperimenti

Čak i kada se argument ne može unaprijed riješiti, činjenice nam na kraju omogućuju da razlikujemo teorije koje imaju i nemaju smisla na određenom mjestu. U slučaju Turske, dokazi koji su se nagomilali otkako su donositelji politika krenuli u eksperiment Erdoğana govore glasno i jasno.

Konkretno, unatoč snižavanju kamatnih stopa turske središnje banke – kamatne stope koje monetarna tijela izravno kontroliraju – tržišne kamatne stope i dalje rastu. Deponenti i štediše zatražili su više stope, povećavajući cijenu kredita za zajmoprimce.

Time se potkopava argument da bi niže kamatne stope mogle učinkovito smanjiti troškove proizvodnje za poduzeća. To ukazuje na to da rast kamatnih stopa odražava temeljnije probleme s gospodarstvom, neizvjesnost u pogledu vođenja ekonomske politike i veća inflacijska očekivanja za budućnost.

Ponekad, kao u slučaju Turske, ortodoksni ekonomski argument doista je ispravan. Eksperimenti koji odstupaju od konvencionalne politike mogu biti skupi. Ali to ne znači da postoje univerzalna pravila u ekonomiji ili da prevladavajuće stajalište među mainstream ekonomistima treba odrediti politiku. Inače nikada ne bi došlo do nekih od najvažnijih političkih inovacija u povijesti – sjetite se New Deala u SAD-u ili industrijske politike u istočnoj Aziji nakon Drugog svjetskog rata.

Zapravo, današnji dominantni okvir monetarne politike, ciljanje inflacije, sam je po sebi proizvod osebujnih političkih i ekonomskih okolnosti koje su prevladavale na Novom Zelandu tijekom 1980-ih. Nije se dobro slagao s tadašnjom teorijom o monetarnoj politici.

© Project Syndicate, 2022.

* Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Sveučilištu Harvard u Školi političkog upravljanja John F. Kennedy, predsjednik je Međunarodnog ekonomskog udruženja