Tijekom akutne faze pandemije bolesti Covid-19 u proljeće 2020., kada je veliki dio stanovništva bio zatvoren kod kuće, gospodarstvo je palo u duboku recesiju koja je osobito teško pogodila nekvalificirane i manjine. Štoviše, za razliku od prethodnih recesija, gubitak radnih mjesta bio je koncentriran u sektorima s visokim udjelom radnica, opravdavajući pojam “onacesija”.

Stoga su prve naznake bile da će posljedice pandemije pogoršati nejednakost. No, dvije godine koje su uslijedile donijele su naznake da to nije nužno slučaj.

Za početak, izravan učinak stvarnog ili potencijalnog gubitka radnih mjesta na dohodak nadoknađen je u većini razvijenih zemalja dosad nezabilježenom potporom vlade. U Sjedinjenim Američkim Državama ta je pomoć bila u obliku čekova poslanih izravno milijunima kućanstava.

U Europi je većina vlada financirala velike kratkoročne programe, prema kojima je država plaćala tvrtkama za zadržavanje radnika na privremenom neplaćenom dopustu.

Zaštita ranjivih skupina
Te mjere su značile da početni gubitak radnih mjesta uzrokovan pandemijom nije doveo do nižih prihoda. A oni koji su imali najviše izgleda ostati bez posla također su najvjerojatnije dobili izdašnu državnu potporu.

Kao rezultat toga, pokazatelji nejednakosti koji se temelje na raspoloživom dohotku, odnosno ukupnom dohotku nakon obračuna poreza i prijenosa državi, u nekim se slučajevima nisu pogoršali i čak su se neznatno poboljšali.

Najprihvaćeniji pokazatelj nejednakosti dohotka je takozvani Ginijev koeficijent, koji mjeri koliko uočena raspodjela dohotka odstupa od savršenog egalitarizma. U SAD-u je koeficijent ostao vrlo visok u 2020. godini, ali nije se dodatno povećao.

Obrazac je sličan u Europi, a jedna studija čak je otkrila da je nejednakost prihoda pala od siječnja 2020. do siječnja 2021. u četiri najveća gospodarstva Europske unije – Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Španjolskoj.

Prema drugoj studiji, iako bi se nejednakost znatno povećala bez državnih mjera i Ginijev indeks i službeni pokazatelj rizika od siromaštva u EU pokazuju da ciljani programi državne potpore neutraliziraju taj početni utjecaj.

Ovaj ishod naglašava kako država može obavljati svoju ulogu osiguravatelja u krajnjoj nuždi štiteći ranjive skupine od neočekivanog ekonomskog šoka neviđenih razmjera.

Međutim, države sada smanjuju programe potpore za Covid-19 uslijed nastavka oporavka, iako nešto postupnije u Europi nego u SAD-u, gdje je oporavak potpuniji. Znači li to da će se pretpandemijski trend prema povećanju nejednakosti opet nastaviti?

Ponovno prve naznake ukazuju na to da bi suprotno moglo biti istina i da bi se prethodni obrasci nejednakosti mogli preokrenuti u postpandemijskom svijetu. Pokazalo se da je “onacesija” kratkotrajna pojava i da je većina gubitaka radnih mjesta koji su utjecali na žene trajala jedan ili dva kvartala. Još jedan ohrabrujući znak je da se udio plaća, udio ukupne proizvodnje koji se isplaćuje zaposlenicima, povećao u 2020 i 2021.

Udio plaća padao je dugo vremena, potičući niz objašnjenja. No, nedavni oporavak čini se prirodnim: trenutačno ima premalo radnika za upravljanje postojećim kapitalnim zalihama. “Izgradi ponovno i bolje” pogrešan je naziv.

Zatvaranja gospodarstva tijekom pandemije bolesti Covid-19 nisu uništila nikakav kapital, već su ga samo nakratko učinila neiskorištenim. Oporavak stoga ne iziskuje novi kapital, već samo preraspodjelu onoga što je već bilo dostupno.

Ali sada je dostupno manje radne snage nego prije zbog onoga što su američki komentatori nazvali “Velika ostavka” koja je značajno smanjila radnu snagu, odnosno udio odrasle populacije koja je spremna raditi na prethodnim razinama plaća. Tvrtke moraju ponuditi veće plaće kako bi privukle radnike koji su im potrebni za povećanje proizvodnje.

U Europi su tržišta rada manje dinamična, ali ostavke se povećavaju u većini zemalja članica EU čak i kada ostaju znatna područja nezaposlenosti. I veća potreba za radnicima vjerojatno će potrajati neko vrijeme.

Pandemija je ubrzala već postojeće trendove koji bi jako dugoročno mogli smanjiti potražnju osobito za niskokvalificiranim radnicima, ali kratkoročno do srednjoročno vjerojatno će imati suprotan učinak.

Bolji izgledi za zapošljavanje
Primjerice, internetska kupovina, koja je nekada bila marginalna u većini dijelova Europe, sada svugdje ubrzano dobiva na popularnosti.

Kao posljedica toga, mnogo robe koju smo prethodno stavljali u stvarne košarice, trpali u torbe i nosili kući sada pokupe, pakiraju, prevoze i isporučuju drugi koji trebaju biti plaćeni za svoje vrijeme i trud.

Za većinu tih novih uloga trebaju niske kvalifikacije, a u dalekoj budućnosti mogu ih obavljati roboti, samovozeći dostavni kombiji ili dronovi. Ali zato što su za posljednji kilometar isporuke zasad još uvijek potrebni ljudi, izgledi za radna mjesta za nekvalificirane izgledaju mnogo bolje nego prije.

Slično tome, prije nekoliko godina, neki stručnjaci predviđali svijet u kojem će roboti obavljati veliki dio posla. Primjerice, vozači kamiona navodno bi postali nezaposleni zbog samovozećih vozila. Ali danas je nedostatak vozača jedan od čimbenika koji usporava oporavak industrijskog sektora od pandemije.

Iz ekonomske perspektive, dakle, kriza uzrokovana bolešću Covid-19 do sada se odigrala mnogo bolje nego što se strahovalo za ranjivije segmente društva.

Gubitak posla i zarade bili su ublaženi izdašnom državnom potporom, a snažan oporavak mnogima je donio znatno poboljšane izglede za zapošljavanje. Dok pandemija ulazi u treću godinu, barem bi to trebalo pružiti neke razloge za optimizam.