Rečenica izgovorena u medijima više puta ovih dana parafrazirano bi glasila: “Plaćamo cijenu opuštanja za blagdane”.

Rečenica je to koju ponavljaju oni koji su zaduženi za mjere i kontrolu pandemije, a koja ovih dana ruši sve rekorde i dvije godine nakon paničnih zatvaranja zbog 21 oboljelog bilježimo više od 9000 zaraženih u jednom danu.

Sada se postavlja pitanje zašto oni koji trebaju odlučivati ponovno prebacuju lopticu na građane i još jednom, po tko zna koji put, uvjeravaju javnost kako plaćamo cijenu opuštanja, koje se, eto, dogodilo.

S druge strane, tisućama kilometara dalje Australija jednog čovjeka ne pušta u zemlju jer nije cijepljen i jer bi bilo licemjerno dopustiti Novaku Đokoviću ulazak u državu koja je prošla neka od najstrožih i najdužih zatvaranja, a čiji građani već dvije godine žive gotovo pa u zatvoru.

Svi postali stručnjaci za koronu
I koliko god bio velik broj ljudi koji osuđuju potez australskih vlasti u njemu postoji jedna stvar za koju treba odati priznanje, a zove se ista mjerila za sve.

Nešto o čemu mi krivci za blagdanska okupljanja, dok naš ministar zdravlja pije kavicu sa svojim urarom, a mi neoprezno hodamo po zagrebačkom Adventu, možemo samo sanjati.

Od hvarske procesije do danas nitko osim onih koji odlučuju nije kriv što smo danas svi postali epidemiolozi i veći stručnjaci za koronu nego za nogomet, i kako se čini tako će i ostati.

S jedne strane, blage mjere koje već dvije godine Hrvatska živi su za pohvalu ako gledamo prosvjede u Nizozemskoj ili izjave francuskog predsjednika, s druge strane takve mjere mogu se označiti i s više od 12.000 preminulih.

I tko onda više može biti pametan. Uostalom, struka se toliko isprostituirala da se čini kako svatko na običnoj kavi, kao u nogometnoj reprezentaciji, ima svog igrača kojem vjeruje – za jedne je to Lauc, za druge Đikić, treći se pozivaju na opskurna istraživanja nekih antivaksera koji ipak ne zaslužuju spominjanje.

Čini se da istina u ovom trenutku jedino može glasiti da nitko ništa ne zna i da svi na svoj način i prema svojim uvjerenjima rade najbolje što znaju.

Jer oni koji su za blaže mjere imaju svoje argumente i svoju logiku podjednako kao i oni koji su za strože mjere.

Omikron zvuči kao dobar filmski naziv, a scenarij je naravno za film katastrofe. Sa 9000 oboljelih dnevno, koji provode 10-ak dana u izolaciji do izlječenja te vuku sa sobom u izolaciju barem još dvije osobe, društvo ne može funkcionirati.

U ovom scenariji ne prijeti nam slom zdravstvenog sustava već sustava u globalu. Ako u jednadžbu dodamo cijepivo koje, možemo sada već i mi laici reći, možda štiti od teških posljedica ali od oboljenja zasigurno ne, imamo blockbuster kojem se nitko prije pola godine nije nadao.

Zapravo, oni koji odlučuju u jednoj stvari su u pravu jer smo svi pomalo krivi, ili ako ćemo tako postoji kolektivna krivica cijelog svijeta, a ona se zove sebičnost.

Prije više od pola godine Svjetska zdravstvena organizacija je upozorila da bogate države ne bi trebale uzimati treću dozu cjepiva dok siromašne nemaju niti za prvu, i pojavio se omikron “poklon” Afrike procijepljenim i bogatim Zapadnjacima.

Može sada Izrael propagirati i četvrtu ili petu dozu cjepiva, ali novi soj možda već raste u siromašnom susjedstvu koje ne može propagirati niti prvu dozu.

Ništa nismo naučili
Čini se da nećemo nikad naučiti. Virus ne poznaje granice i nije ovo Hladni rat pa će neprijatelj ostati iza Željezne zavjese. Osnovno pitanje ostaje što bi bilo da ovo nije korona nego primjerice ebola. Bi li onda Zapad primio tri doze cjepiva, a neke zemlje jednostavno izumrle?

Svaka škola skupo se plaća, ali najgora je ona iz koje se ništa ne nauči. U ovom trenutku za sve nas to je koronavirus. Možemo sa sigurnošću reći da pune dvije godine ništa nismo naučili osim praviti se pametnima – i oni pro i oni kontra. Doveli smo svijet u stanje doktrine šoka, a cijenu će sustav plaćati godinama.

Evo, ovo je 2022. godina i nekako bi trebalo stati na loptu i pogledati nakon dvije godine što možemo zaključiti, koje su mjere učinkovite, koje je cjepivo najbolje, kako dalje i kada se napokon riješiti dvostrukih mjerila. Najveći strah koji mogu zamisliti je kako ću moći negdje sljedećeg siječnja u ovoj kolumni samo zamijeniti godinu i još koju brojku te je ponovno objaviti.