Dok Rusija gomila vojnike duž granice s Ukrajinom, strah od invazije raste. Sjedinjene Američke Države upozorile su kako će Rusija platiti visoku cijenu, koja se prije svega očituje gospodarskim sankcijama. No predsjednik Joe Biden također je izjavio da neće slati vojno osoblje u obranu Ukrajine. To je pravi pristup.

S jedne strane, prijetnja gospodarskim sankcijama – osobito isključivanje Rusije iz međunarodnog SWIFT platnog sustava i otkazivanje osnivanja podružnice plinovoda Sjeverni tok 2 u Njemačkoj – moglo bi biti dovoljno da odvrati ruskog predsjednika Vladimira Putina.

S druge strane, svaka prijetnja da će SAD i njihovi saveznici intervenirati s vojnicima ne bi bila uvjerljiva – i navodi Putina na mišljenje da Zapad blefira.

Ali ako Amerikanci i Europljani nisu spremni poslati vojnike u Ukrajinu, zašto su zapadni čelnici 2008. obećali članstvo u NATO-u Ukrajini, kao i Gruziji? Uostalom, u članku 5 Sjevernoatlantskog ugovora navodi se da je oružani napad na jednu NATO saveznicu zapravo napad na sve njih.

Pa ipak, nitko nije bio spreman doći u obranu Gruzije kada je Rusija napala 2008. ili u obranu Ukrajine kada je Rusija pripojila Krim 2014.

Niti je Zapad učinio bilo što da spriječi rusko zauzimanje istočne ukrajinske regije Donbas. U tom kontekstu, razgovor o pridruživanju Ukrajine NATO-u samo je izazvao Putina, istodobno potkopavajući kredibilitet Zapada.

To odražava širi problem s američkom vanjskom politikom od kraja Drugog svjetskog rata: lošu usklađenost između signala koje šalje i onoga što je kasnije u stanju provesti.

Udarac američkom ugledu
Za početak, Sjedinjene Američke Države često preuveličavaju svoju odlučnost u vojnim angažmanima. Primjerice, u Vijetnamu i Afganistanu nisu uspjele ostvariti svoje ciljeve i na kraju su odlučile smanjiti svoje gubitke.

Brzi pad vlada u Saigonu i Kabulu koje su podupirale Sjedinjene Američke Države pokazao je koliko je malo napretka postignuto – i zadao je teške udarce globalnom ugledu Amerike. SAD su trebale ranije napustiti Vijetnam i Afganistan – ili uopće nisu trebale intervenirati.

Američka intervencija u Libanonu narušena je sličnom pogreškom. Multinacionalne snage, uključujući stotine američkih vojnika, stigle su u kolovozu 1982. radi nadgledanja povlačenja Palestinske oslobodilačke organizacije iz zemlje. Do početka rujna ta misija bila je završena, a američke postrojbe su otišle.

Pokolj kršćanske milicije nad palestinskim izbjeglicama vratio je zapadne trupe natrag u Libanon, gdje su ostale s daleko nejasnijom misijom. U listopadu 1983. libanonski teroristi odvezli su kamion pun eksploziva u vojarnu američkih marinaca u Bejrutu, ubivši 241 vojnika. SAD i njihovi saveznici povukli su svoje postrojbe za nekoliko mjeseci.

Neki su tvrdili da je povlačenje bila pogreška jer je poslalo poruku američkim neprijateljima, poput Osame bin Ladena, da je SAD “papirnati tigar”. Ovo je pogrešna lekcija. Zapravo, američki predsjednik Ronald Reagan trebao se tiho isključiti nakon završetka prvotne misije.

Kao i Kissinger, brinuo se da će to naštetiti američkom kredibilitetu. Čak i nakon bombaškog napada, ponovio je zavjete da će zadržati američke snage u Libanonu. Ali, kao i u Vijetnamu i Afganistanu, to je služilo samo za pojačavanje udarca za ugled nanesenog naknadnim povlačenjem.

Lekcija je jasna: SAD bi se trebale pobrinuti da svaka izjava o spremnosti na uporabu vojne sile odgovara onome što vođa zapravo može ispuniti. A to znači više od ne preuveličavanja svoje predanosti.

Njeno umanjivanje također je strateška pogreška. Uostalom, vjerodostojna prijetnja vojne sile poput SAD-a može djelovati kao snažan odvraćajući čimbenik.

SAD katkada nisu iskoristile tu činjenicu. Tako je 12. siječnja 1950. državni tajnik Dean Acheson definirao je američki obrambeni perimetar u Aziji, ali nije uključio Korejski poluotok. Šest mjeseci kasnije, Sjeverna Koreja napala je Južnu Koreju – a SAD su predvodile zapovjedništvo UN-a u obrani zemlje.

To zapovjedništvo je na kraju ponovno uspostavilo liniju koja dijeli poluotok, ali tek nakon tri godine borbe i više od 1,7 milijuna žrtava. Iako je nemoguće znati bi li vjerodostojna prijetnja američkom intervencijom spriječila invaziju, čini se malo vjerojatnim da takva prijetnja ne bi utjecala na kalkulacije Sjeverne Koreje.

Uspješna intervencija u Jugoslaviji
Isto vrijedi i za odluku iračkog čelnika Saddama Husseina o invaziji na Kuvajt u kolovozu 1990. Samo nekoliko dana prije invazije, s iračkim snagama koje su se već okupile na granici, SAD su poslale signale da neće vojno reagirati.

Naravno, tri dana nakon invazije, američki predsjednik George H.W. Bush izjavio je: “Ovo neće proći”. I u siječnju 1991., nakon niza neuspjelih pregovora s Irakom, SAD su ispunile to obećanje, predvodeći koaliciju od 35 zemalja u velikom vojnom napadu koji je istjerao Saddamove snage iz Kuvajta za nekoliko tjedana. Ali da je bilo više prethodnih upozorenja, Saddam ih možda ne bi ni poslao.

Jedna uspješna američka intervencija obilježena dosljednošću između riječi i djela odvijala se 1999. godine. Predsjednik Bill Clinton upozorio je čelnika Jugoslavije, Slobodana Miloševića, da povuče srbijanske sigurnosne snage s Kosova.

Kada je on to odbio, NATO je pokrenuo kampanju bombardiranja. Srbijanske snage pristale su se povući, a srpski narod prisilio je Miloševića na napuštanje dužnosti sljedeće godine.

Tijekom Hladnog rata, američki predsjednik Richard Nixon vidio je koristi u tome što ga se smatralo iracionalnim i nestabilnim vođom, u želji da izbjegne bilo kakve provokacije.

Ali takozvana teorija luđaka ima stroga ograničenja, posebno za hegemona i njegove saveznike. Osiguravanje dosljednosti između signala i djelovanja, a prije svega povećanje dugoročne vjerodostojnosti, mnogo će vjerojatnije odvratiti od sukoba.

© Project Syndicate, 2021.