Tursko gospodarstvo je u krizi. Inflacija je visoka i raste, gospodarski rast je u zastoju, devizne rezerve su pale, mnoge robe su nedostatne ili jednostavno nedostupne, a kućanstva s niskim i srednjim dohotkom sve su više osiromašena.

Budući da je BDP po stanovniku pao sa 12.600 dolara u 2013. na 8500 dolara u 2020., 85 milijuna stanovnika Turske suočeno je s pogoršanjem gospodarskih izgleda veći dio desetljeća.

Iako dobiva daleko manje pozornosti nego što zaslužuje, Turska je geopolitički i gospodarski značajna zemlja koja dijeli teritorijalne ili pomorske granice s Europskom unijom, Rusijom i četiri bliskoistočne zemlje.

Jedina je članica NATO-a s muslimanskom većinom i ima drugu najveću vojsku Saveza, nakon Sjedinjenih Američkih Država. Turska kriza važna je i za one daleko izvan njenih granica.

Turska je svoje probleme gotovo u cijelosti sama uzrokovala. Vlada predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana godinama je podrivala demokratske institucije zemlje i sijala podjele unutar stanovništva kako bi suzbila uspon ujedinjene političke oporbe.

Zahvaljujući snažnim gospodarskim rezultatima iz prethodnih godina, Erdoganova Stranka pravde i razvitka (AKP) ponovno je izabrana na svakom glasovanju od 2002. godine. Međutim, ta je potpora naglo pala zbog pogoršanja političke i gospodarske situacije.

Vlada podržava vjersku državu
Politički, Erdoganova vlada sve više podržava ideju vjerske države, iako ustav nalaže sekularnu, i nemilosrdno potiskuje novinare i političko neslaganje od pokušaja državnog udara 2016.

Ekonomski uvjeti još su gori. Kada je rast počeo usporavati sredinom 2010-ih, Erdoganova vlada odgovorila je sponzoriranjem velikih infrastrukturnih ulaganja i poticanjem banaka da zadrže niske kamatne stope. No, budući da su ti izdaci financirani iz vanjskih izvora, stvorili su inflatorni pritisak. Stopa inflacije u Turskoj dosegnula je dvoznamenkasti broj u 2017. i od tada je dodatno porasla.

Turska se stoga suočavala s gospodarskim poteškoćama znatno prije krize uzrokovane bolešću Covid-19, a kada je stigla pandemija, snažno je pogodila Tursku. Iako su vrlo agresivne poticajne mjere omogućile nastavak gospodarskog rasta, makroekonomska situacija postala je neodrživa.

Do jeseni ove godine, prema službenim podacima, stopa inflacije bila je na 21%, ali mnogi su vjerovali da je prava stopa još veća. Promatrači na tržištu predviđaju stopu inflacije od 30% ili više u narednim mjesecima. Nije ni čudo što je znatan udio Turaka doživio ozbiljan pad realnih prihoda (prilagođenih inflaciji).

Što je još gore, Erdogan je dugo pritiskao središnju banku da zadrži niske kamatne stope jer je pobornik lude teorije da je inflacija uzrokovana visokim kamatnim stopama. Svaki vjerodostojan ekonomist istaknuo bi da su za smirivanje inflacije potrebne više, a ne niže kamatne stope.

Međutim, Erdogan ustraje u svom perverznom uvjerenju, a u posljednje dvije godine tri puta je zamijenio guvernera središnje banke kako bi osigurao da monetarna vlast nastavi izvršavati njegove naloge. Stoga je 16. prosinca novi guverner središnje banke snizio kamatne stope za još jedan postotni bod, na 14%, čime je realna kamatna stopa iznosila -7%.

Osim toga, mnoge vladine poticajne politike ubrzale su inflaciju bez povećanja realne proizvodnje, što je izazvalo bijeg kapitala i veliku deprecijaciju turske lire, koja je ove godine izgubila 45% vrijednosti u odnosu na američki dolar.

Nakon što je brzo iscrpila svoje rezerve, bruto pričuvne obveze središnje banke premašile su 150 milijardi dolara do ožujka 2021., dok je njena imovina pala na ispod 90 milijardi dolara.

Gorivo na inflatornu vatru
Dok se Erdogan uporno drži svoje neuobičajene politike, nestašice robe postaju sve češće i ozbiljnije, što je potaknulo napore nekih državnih poduzeća da kontroliraju cijene. Međutim, sve veći deficiti u državnim tvrtkama povećavaju fiskalne deficite, čime se povećavaju inflatorni pritisci.

S obzirom na brzi rast cijena, realne plaće će u 2021. godini pasti za 27% u dolarima, dok sve veće nestašice dodatno snižavaju životni standard. Kako bi nadoknadila štetu, vlada je sada odredila povećanje minimalne plaće za 50%, koje stupa na snagu 1. siječnja 2022. Ali to će samo nasuti još više goriva na inflatornu vatru.

Ako turska vlada promijeni smjer pooštravanjem monetarne politike i obvezivanjem na druge reforme kako bi smanjila fiskalni deficit i smanjila pritisak, kao što je ukidanje kontrole cijena (posebice za državna poduzeća), to bi još uvijek moglo zaustaviti krvarenje koje je prouzročila.

Međutim, sve dok Erdogan odlučuje i ustraje na sadašnjem smjeru, izgledi za tursko gospodarstvo i dobrobit turskih kućanstava nastavit će se pogoršavati. Utjecaj na stabilnost takve strateški važne zemlje može postati nemoguće ignorirati.

© Project Syndicate, 2021.