Poznate kao skupe, ali i kao cijeli skup koordiniranih aktivnosti, demografske mjere su ključne za države, nacije i ekonomije jer predstavljaju polugu opstanka, koji je u našem slučaju očito ugrožen slijedom propuštenih prilika i niza expolitika nečinjenja, u sklopu generalnog problema koji se zove zanemarivanje ulaganja u ljudski kapital tijekom protekla tri desetljeća, uz male iznimke i kratke naznake poboljšanja.

Danas tek dva grada su iznimka   Zagreb i Split, dok ukupno Lijepa naša pod utegom depopulacijskih kretanja i velikog prostora koji je napušten, očito nepripremljena za razdoblje snažnih migracija, izgubila je u 30-ak godina oko 450.000 ljudi koji su se iselili, pa pod račun dobiva ono što je njezina vlast napravila ignoriranjem struke: zaoštravanje negativnih demografskih pokazatelja, s još većim prijetećim posljedicama u javnim sustavima, od zdravstvenog i obrazovanog do mirovinskog.

Tako sve lošije stanje prati novi niz upitnika vezanih za budućnost tržišta rada i održivost javnih sustava, kao i same ekonomije.

Popis stanovništva, još jedna je neuralgična točka jer prema predviđanjima donosi loše vijesti   navodno nas je tek oko 3,8 milijuna. Sada smo kao na velikoj razdjelnici gdje se po logici vlastitog izbora, iz domene strategija i upravljanja, možemo pozicionirati i kao budući pobjednik, ali i kao vječni luzer.

Naime, bez okolišanja stvari izgledaju i laiku po sistemu iliili, odnosno ili će se politička pragma sa stubokom transformirati, priznati pogrešku i posuti pepelom te u suradnji s demografima kreirati i imigracijsku politiku i demografsku politiku za cijelu Hrvatsku, s utvrđenom bilancom radne snage s kojom raspolažemo, ili će zadržati kurs mjera kratkog daha, koje marketinški dobro zvuče, ali s upitnim učincima, što po prvim ocjenama i kritikama prati i novu Vladinu ekonomsko-demografsku mjeru “Biram Hrvatsku”, uz opasku nekih da se njome kao benzinom gasi požar.

Trebat će mnogo više od ovoga

Po nekima, dobro zvuči, ali povrh svega lošeg, to nije dovoljno jer drugu pandemijsku godinu ispraćamo i s demografski katastrofalnim brojkama zbog gubitka 60.000 ljudi te s tek oko 30.000 novorođenih, odnosno za bolje trebat će po svemu sudeći mnogo više od ove mjere, kroz nova sistematska rješenja, koliko god koštala.

Kako je pojasnio sam premijer, “Biram Hrvatsku” nadogradnja je mjere samozapošljavanja kod koje se dosadašnjim korištenjem potvrdilo da oko 85% korisnika sa svojim poslovnim planom i dalje radi.

Vladi to zvuči super poticajno jer izgleda da su tako mnogi stali na noge, sada samostalno operiraju na tržištu, kaže premijer i stoga s ovom idejom dižu prag sa 130.000 na 150.000 kuna za samozapošljavanje, ali uz to bi svi oni koji su proveli minimalno godinu dana rada u nekoj članici EU, ako se vrate u domovinu, dobili poticaj od još 50.000 kuna, dakle maksimalno 200.000.

Slična mjera osmišljena je i za migracije unutar Hrvatske, tako da ljudi iz urbanih područja gdje žive u manje kvadrata i posljedično po premijeru zato imaju manje djece, pa u istoj varijanti od 150.000 kuna za samozapošljavanje, svi oni koji žele otići npr. iz Zagreba na područje Dalmatinske Zagore, Like ili Banovine, moći će dobiti i poticaj od dodatnih 25.000 kuna, ukupno 175.000 kn.

I dok se tek dio poduzetnika izjasnio pozitivno o mjeri, primjerice iz obrtničke komore, na ‘nož’ je dočekuju oni iz Udruge Glas poduzetnika koji je smatraju uvredom za sve koji svoj posao nisu pokrenuli izvan Hrvatske.

Ugledni demograf Stjepan Šterc, iako nešto blaži, mjeru smatra političkom, a ne demografskom, dok pravi potencijal vidi u gotovo 2 milijarde eura doznaka iz inozemstva.

Prema Štercu, temelj povratka bi trebale biti investicije iseljeništva u Hrvatsku, odnosno kroz poticajne modele usmjeriti njihove investicije prema Hrvatskoj, i one bi onda po njemu dovele do povratka naših iseljenika. Svi oni pak koji su meta – sami iseljenici, za potencijalni povratak, pa i uz potporu od 200.000, tvrde nema šanse.

‘Ni za milijun eura’

‘Da mi ponude milijun eura, ne bih se vratio u tu korupciju i jal”, ovaj i slične negativne komentare zabilježili su iz prve ruke hrvatski mediji. Odluku da neće kupiti kartu tek u jednom smjeru, tako smo čuli i od jednog iseljenika, inače iz IT sektora koji nas cvjeta, ali je ovaj mladi Hrvat svoj drugi dom i radno mjesto ipak pronašao u Irskoj gdje se od 2020. povećava i minimalna satnica s 10,20 na 10,50 eura.

Minimalna plaća u Irskoj sada je 1700 eura, dok će u Hrvatskoj ona od 1.siječnja iznositi 500 eura, a to je tek jedna od niza razlika glede sigurnosti i uvjeta rada, standarda i dobrog života. Možda bi se i vratio, ako smanje porez, a ovako, prelomio je drugi iseljenik, to ne dolazi u obzir.

I druge priče prezentirane ovih dana zajedno s ključnim razlozima iseljavanja pretežito završavaju s porukom kako sama mjera nije dovoljna. Iako dio anketiranih iseljenika zapravo niti ne zna koliko tih 200.000 kuna vrijedi i za koju vrstu posla, misle da ih to ipak ne bih privuklo nazad dok se, kažu, ne promijene neke stvari zbog kojih su još uvijek vani.

Zvuči bezizlazno za Vladinu poziciju i svrhu same mjere, jer po tome kao da nema ekonomske mjere koja bi bila pravi odgovor na nezadovoljstvo samim društvo i upravljanjem onih koji su proteklih 10ak godina otišli.

Za odluku da ostanu u Irskoj ili Njemačkoj kao okidač se pokazuje loša percepcija ovog društva kao društva nejednakosti, jer tako mnogi svjedočeći izjavama u eteru sagledavaju svoj odlazak iz Hrvatske. To je čin revolta prema društvu privilegiranih i podobnih, u kojem nema pravne sigurnosti.

Naravno, ima i onih koji misle drugačije, pa je u medijima zabljesnuo sinjski poduzetnik Ivica Babić, koji je nakon rada u Njemačkoj otvorio svoju tvrtku u Sinju, a tvrdi da mu je netko ranije nudio novac, objeručke bi ga prihvatio.

Ovaj primjer nije rijetkost i uklapa se u Vladine želje, no ne i u znanstveni pristup na koji je i Šterc podsjetio kad je riječ o mogućem uzoru u irskom modelu. Nisu oni rekli svojima da se vrate u Irsku i da će im nešto dati, već su napravili model po kojem su shvatili da im je lakše poslovati u Irskoj nego u drugoj zemlji, konstatacija je koju prati pojašnjenje kroz izrađeni poticajni model poreznog sustava što bi po njemu trebalo vrijediti i za hrvatsko iseljeništvo, ali i za unutarnje migracije u nerazvijene krajeve.

Kad se sve zaokruži, prije 30 godina bila su glasna upozorenja struke da će ‘goriti ‘ – tada smo brojali 2,8 milijuna radno aktivnog stanovništva, a nove projekcije kažu da će ih 2050. biti za milijun manje ako se nešto ne promijeni, no glas struke nije bio bitan. Hoće li tako biti i danas?