Posljednja četiri desetljeća globalizacije i tehnoloških inovacija bila su blagodat za one s vještinama, bogatstvom i vezama da iskoriste nova tržišta i mogućnosti. Ali obični radnici imali su puno manje razloga za veselje.

U naprednim gospodarstvima zarada za one manje obrazovane često je stagnirala unatoč povećanju ukupne produktivnosti rada.

Primjerice, od 1979. godine naknada radnicima u proizvodnji u SAD-u porasla je za manje od trećine stope rasta produktivnosti. Nesigurnost i nejednakost na tržištu rada porasle su, a mnoge su zajednice zapostavljene dok su se tvornice zatvarale, a radna mjesta migrirala drugdje.

Boljke tržišta rada stvaraju šire društvene i političke pritiske. U svojoj knjizi iz 1996. godine Kad rad nestaje, sociolog William Julius Wilson opisao je kako je smanjenje manualnih radničkih poslova potaknulo povećanje sloma obitelji, zlouporabe droga i kriminala.

A sve veća količina empirijske literature povezuje uspon autoritarnog, desničarskog populizma u naprednim gospodarstvima s nestankom dobrih radnih mjesta za obične radnike.

Kao posljedica globalne pandemije Covida-19, problemi po pitanju rada dobivaju obnovljenu pozornost – i to s pravom. Ali kako da radnici ne samo dobiju svoj dio, već i da imaju pristup pristojnim poslovima koji omogućuju smislen život?

Jedan od pristupa je oslanjanje na prosvijećeni osobni interes velikih korporacija. Sretni, ispunjeni radnici produktivniji su, manje je vjerojatno da će dati otkaz i vjerojatnije je da će pružiti dobru korisničku uslugu.

Ali mnoge tvrtke koje tvrde da idu najmoralnijim i najopreznijim putem u standardima rada također su žestoko protiv sindikata; idu suprotnim putem, minimizirajući plaće i mišljenje radnika i to je prečesto profitabilna korporativna strategija.

Povijesno gledano, upravo je kompenzacijska moć rada – kroz kolektivno djelovanje i sindikalnu organizaciju – donijela najznačajnije dobitke za radnike.

Kada poslodavci love radnike
Dakle, druga strategija za pomoć radnicima sastoji se od povećanja organizacijske moći rada u odnosu na poslodavce. Američki predsjednik Joe Biden izričito je podržao ovaj pristup, tvrdeći da je smanjenje američke srednje klase posljedica pada sindikalne moći i obećao je ojačati organiziranu radnu snagu i kolektivno pregovaranje.

No iskustvo u mnogim europskim zemljama, gdje organizacija rada i kolektivno pregovaranje ostaju jaki, sugerira da to možda nije potpuni lijek.

Problem je u tome što snažna radnička prava također mogu stvoriti dualistička tržišta rada, gdje se koristi pripisuju “insajderima”, dok se mnogi manje iskusni radnici bore da pronađu posao.

Opsežno kolektivno pregovaranje i robusni propisi o radu općenito dobro služe francuskim radnicima. Međutim, Francuska ima jednu od najviših stopa nezaposlenosti mladih među naprednim gospodarstvima.

Treća strategija, čiji je cilj minimiziranje nezaposlenosti, jest osiguranje adekvatne potražnje za radnom snagom kroz ekspanzivne makroekonomske politike. Kada fiskalna politika održava ukupnu potražnju visokom, poslodavci love radnike, a ne obrnuto, a nezaposlenost može ostati niska.

Istraživanje Larryja Mishela i Josha Bivensa s Instituta za ekonomsku politiku pokazuje da su makroekonomske stroge mjere štednje glavni razlog zbog kojeg američke plaće zaostaju za produktivnošću od 1980-ih.

S druge strane, agresivni fiskalni odgovor Bidenove administracije na krizu uzrokovanu bolešću Covid-19 osigurao je povećanje plaća u SAD-u uslijed naglog pada nezaposlenosti.

Četvrta strategija je promijeniti strukturu potražnje u gospodarstvu kako bi se pogodovalo manje obrazovanim radnicima, a posebno regijama u krizi. Nedostatak sigurnih radnih mjesta srednje klase usko je povezan s nestankom, kao rezultat globalizacije i tehnoloških promjena, proizvodnog rada radničke klase te prodaje u uslužnom sektoru i administrativnih radnih mjesta.

Donositelji politika moraju se usredotočiti na proširenje ponude radnih mjesta usred raspodjele vještina kako bi poništili te polarizirajuće učinke.

Preispitati inovacijske politike
To podrazumijeva reviziju postojećih industrijskih programa i programa poslovnog razvoja kako bi poticaji išli poduzećima koja će najvjerojatnije stvoriti pristojna radna mjesta na pravim mjestima i osmišljena su imajući na umu potrebe tih poduzeća.

Konvencionalne industrijske politike usmjerene na proizvodnju koja se temelji na vještinama i kapitalu, a uvelike se oslanjaju na porezne olakšice, neće učiniti mnogo kako bi potaknule širenje dobrih radnih mjesta za one kojima su najpotrebnija.

Osim toga, moramo izričito razmotriti kako nove tehnologije pomažu ili štete radnicima te preispitati nacionalne inovacijske politike. Trenutačni narativ usmjeren je gotovo isključivo na to kako bi se radnici trebali prekvalificirati za prilagodbu novim tehnologijama, a premalo na to kako bi se inovacije trebale prilagoditi vještinama radne snage.

Kako su istaknuli ekonomisti kao Daron Acemoglu, Joseph E. Stiglitz, i Anton Korinek, smjer tehnoloških promjena fleksibilan je i ovisi o cjenovnim poticajima, porezima i normama koje prevladavaju među inovatorima.

Vladine politike mogu pomoći u usmjeravanju tehnologija automatizacije i umjetne inteligencije na radno prihvatljivijem putu koji nadopunjuje vještine radnika umjesto da ih zamjenjuje.

U konačnici, povećanje zarade od rada i dostojanstvo rada zahtijeva i jačanje pregovaračke moći radnika i povećanje ponude dobrih radnih mjesta. To bi svim radnicima omogućilo bolje uvjete i pravedan udio u budućem prosperitetu.

© Project Syndicate, 2021.