Razmatranje potencijala hrvatske ekonomije u 2022. godini ne bi smjelo proći bez uvida u dokument koji se početkom ove godine u javnosti pojavio pod grandioznim imenom: “Nacionalni plan oporavka i otpornosti”. Radi se o opsežnom dokumentu čiji je prvi ozbiljniji izlazak u javnost bio u proljeće kad je o njemu raspravljalo Gospodarsko-socijalno vijeće da bi se sredinom travnja o njegovom sažetku raspravljalo i u Saboru.

Krajem travnja Vlada Republike Hrvatske prihvatila je konačnu verziju cijelog dokumenta i takvog ga poslala u Bruxelles gdje je tijekom sedmog mjeseca i odobren u Europskoj komisiji. Prva konkretna posljedica cijelog tog procesa bila je uplata prve tranše od 818 milijuna eura (6,1 milijarde kuna) u hrvatski proračun krajem rujna. Pa, o čemu se točno radi?

U najkraćim crtama, Nacionalni plan oporavka i otpornosti (NPOO) je plan kako Vlada namjerava potrošiti 6,3 milijarde eura (48,2 milijarde kuna) koji bi nam u idućih pet godina trebali stići iz europskog proračuna kroz tzv. Mehanizam za oporavak i otpornost (Recovery and resilience facility, RRF). Europska unija je taj mehanizam uspostavila kako bi se članicama olakšao oporavak zbog gospodarske krize uzrokovane pandemijom Covida-19.

Financijska križaljka

Za cijeli Mehanizam EU namjerava odvojiti 723,8 milijardi eura od čega se 338 milijardi odnosi na nepovratna sredstva, a daljnjih 385 milijardi trebalo bi se plasirati kroz povoljne zajmove. Hrvatska bi kroz nepovratna sredstva trebala primiti 6,3 milijarde eura, te još oko 3,6 milijardi kroz kredite. I druge članice Unije morale su svoje namjere obrazložiti sličnim nacionalnim planovima kakav je izradila i Hrvatska.

Domaći vlastodršci nisu se pritom propustili pohvaliti da je, u odnosu na veličinu ekonomije, Hrvatska među članicama Unije dobila najviše novca, a kako se radi o iznosu koji odgovara otprilike trećini našeg jednogodišnjeg proračuna, za ekonomiste i poduzetnike koji gledaju u budućnost bilo bi dobro podrobnije saznati o čemu se točno radi u spomenutom planu. No, stvari nisu tako jednostavne.

Za početak ne može se ne spomenuti obim samog dokumenta. Hrvatski Nacionalni plan oporavka i otpornosti dokument je koji se razlio na blizu 1300 stranica i time je najopsežniji takav dokument među članicama Europske unije. Zlobno bi se možda moglo napomenuti da je to zato što je Hrvatska među članicama EU u najgorem stanju, no letimični pogled na druge planove pokazuje da opsežnost samog plana nema veze sa stanjem pojedine ekonomije.

Primjerice, jedini takav plan oporavka po obimu blizak našem je njemački koji broji tek dvadesetak stranica manje. A, kako znamo, nema baš puno sličnosti između njemačke i naše ekonomije. Planovi ostalih članica se većinom kreću u rasponu od 350 do 700 stranica iako ih ima i nekoliko koji su sažeti na tek tridesetak (Češka, Irska, Malta).

Šefica EK Ursula von der Leyen i hrvatski premijer Andrej Plenković/Goran Stanzl/PIXSELL

Neke od planova prate i dodatne razrade pojedinih projekata i programa, no bez obzira na to ne može se pobjeći od dojma da se radi o „puno larme, a za niš’“, odnosno da je NPOO dio uobičajene taktike naših vlasti da se pokuša stvoriti dojam kako se puno radi da bi se sakrilo isprazno politiziranje. Što se onda konkretno nalazi u planu?

Izuzmu li se uvodna i zaključna poglavlja, posvećena samohvali i nekim općenitim napomenama, u najvećem dijelu, na gotovo 1100 stranica, daje se pregled programa, projekata i reformi koji bi se trebali financirati iz spomenutih 6,3 milijarde eura. Pobrojano je 76 reformi i 146 investicija koji su podijeljeni u šest glavnih područja: (1) gospodarstvo, (2) javna uprava, pravosuđe i državna imovina, (3) obrazovanje, znanost i istraživanje, (4) tržište rada i socijalna zaštita, (5) zdravstvo i (6) obnova zgrada. Najveći dio novca, nešto više od 50%, namijenjen je području gospodarstva.

Nakon toga su investicije u obrazovanje, znanost i istraživanje (16%) te u obnovu zgrada (12%). U segment javne uprave, pravosuđa i državne imovine investirat će se 9% novca, a toliko će zajedno dobiti područja zdravstva te tržišta rada i socijalne zaštite. Neki spomenuti segmenti dodatno su razrađeni u podkomponente pa dalje na pojedine investicije, projekte i programe. I tu počinje zabava.

Među projektima nalaze se oni koji su općenitog opsega (pr. „Potpora poduzećima za tranziciju na energetski i resursno učinkovito gospodarstvo“), dok su drugi pak vrlo konkretni (pr. „Izgradnja nove skele ‘Križnica’, općina Pitomača“). Nekima su troškovi procijenjeni do zadnje kune, za neke druge je navedeno da neće ništa stajati (što postavlja pitanje zašto su se uopće našli u takvom dokumentu?).

Općenito se dobiva dojam da je vlada u NPOO samo prebacila ranije planirane projekte i reforme, da je malo prilagođena retorika kako bi se ciljevi i procesi uklopili u zahtjeve koji su došli s Mehanizmom za oporavak i otpornost i da je to otprilike to. Drugim riječima, vlasti su pronašle način kako da neke dosad planirane reformske i investicijske projekte prilagode novom izvoru financiranja i sad bi se trebalo nadati da će se sve to i sprovesti.

Postoji li onda ikakva konkretna korist od Nacionalnog plana oporavka i otpornosti? I da i ne. Krenut ćemo s beskorisnim dijelom. Pred sam kraj dokumenta autori su ubacili prognozu kako bi primjena NPOO trebala utjecati na bruto domaći proizvod (BDP) Hrvatske. Prema njihovim riječima i prognozama NPOO bi trebao dodatno osnažiti rast BDP-a u odnosu na očekivanu vrijednost bez tog plana.

Nejasan tajming

Za 2021. godinu već, primjerice, očekuju da će NPOO pridonijeti rastu BDP-a za dodatnih 0,3 postotnih poena. Kako? U ovom trenutku (sredina studenog) na internetskim stranicama otvorenim specijalno za Nacionalni program oporavka i otpornosti (planoporavka.gov.hr) u dijelu gdje bi trebali biti objavljeni natječaji stoji „Na ovom će WEB mjestu biti dostupan pregled Natječaja nakon što Plan oporavka bude odobren od strane Europske komisije i nakon što se krene s provedbom planiranih aktivnosti“. Podsjetimo, NPOO je odobren u sedmom mjesecu, prvi dio novca isplaćen je krajem rujna.

Također, u uvodnom dijelu dokumenta se u jednom trenutku spominje stvaranje „najmanje 100 tisuća novih radnih mjesta“. Takve i slične prognoze i proklamacije klasičan su politički blef kojima se pojedini potezi pokušavaju izreklamirati kao uspješni. Pokazatelji poput BDP-a, broja radnih mjesta i drugih ovise o puno više faktora i realnom svijetu, a ne o željama i frazama političara.

Nasuprot političkim floskulama postoji i koristan aspekt NPOO-a. U planu je pobrojano stotinjak raznih investicija i reformi. One predstavljaju vrlo konkretne prilike za domaće poduzetnike. Zna se, primjerice, da će se u projekt uvođenja širokopojasnog interneta u područja gdje za to ne postoji komercijalno opravdanje investirati 999 999 997 kuna i oni poduzetnici koji posluju u tom segmentu (od postavljanja kablova preko nabavke opreme do konačnog pružanja usluge) mogu već sada početi planirati kako će se prijaviti na natječaj i eventualno s državom sklopiti ugovor o obavljanju posla.

Takvih prilika za poduzetnike koji imaju strpljenja čitati dokument (ili platiti nekome da ga pročita) ima stvarno mnogo jer se navedeni projekti dijele na manje segmente i poslove. Svatko može naći svoju šansu čak i ako se na prvi pogled ne radi o njegovoj djelatnosti jer gotovo svi projekti podrazumijevaju više faza. No, problematično je to što bi svaki potencijalni izvođač radova ili trgovac morao proći kroz manje-više sve dijelove dokumenta da bi vidio postoji li nekakva prilika i za njega. Poticaj za to mu može biti činjenica da se radi o projektima za koje novac sigurno postoji, dapače dio je već i isplaćen, i to što će Hrvatska morati Europskoj komisiji do dva puta godišnje podnositi izvještaj o tome kako je novac utrošen da bi se mogle isplaćivati iduće rate.

Tu, naravno, postoji i ona druga tradicionalno problematična strana hrvatske birokracije i administracije gdje nikada ništa ne ide u rokovima i postoji ključni i kritični problem kapaciteta koji će moći pratiti i nadgledati izvršenje Plana. Za izravni nadzor bi trebalo biti zaduženo posebno tijelo u Ministarstvu financija, no to ne garantira ništa. Na kraju krajeva, govorimo o planu čija je konačna verzija dogovorena krajem travnja 2021., koji je nakon toga poslan na odobrenje u Bruxelles, a u kojem svejedno stoji da je Vlada „na sjednici održanoj 23. siječnja 2020. donijela

Zaključak kojim se Grad Osijek određuje prvim velikim gradom u Hrvatskoj u kojem će se do 31. prosinca 2020. izgraditi 5G mreža i pustiti u komercijalni rad 5G usluge.“ Valjda bi nekoliko mjeseci nakon toga trebalo znati je li to izvršeno ili nije. Tako se za sve poduzetnike koji bi imali interesa i pokušali u planu naći nekakvu šansu za novi posao s državom javlja problem preciznijeg planiranja.

Nešto za što bi oni možda mogli predvidjeti da će biti obavljeno u drugoj polovici 2022. moglo bi se produljiti na 2024. godinu. No, obećanja Bruxellesu su tu pa se možda može očekivati i da ćemo ih ispuniti. Dodatni potencijalni problem predstavlja to što, prema zahtjevima iz Bruxellesa, investicije predviđene Planom moraju sadržavati segment tzv. zelenih tehnologija i moraju biti okrenute digitalizaciji. Pobrojane reforme i ulaganja su strukturirani tako da doprinose zaštiti okoliša, smanjenju emisije štetnih plinova i sličnim uvjetima.

To su hvalevrijedni ciljevi koji su bez sumnje potrebni, i spomenuti uvjeti bi bili sasvim normalni da se radi o Danskoj. No, u Hrvatskoj je razmatranje takvih efekata prilikom investicija i razvoja još uvijek u samom začetku. To bi, s jedne strane, moglo ograničiti broj domaćih poduzetnika koji će biti spremni javiti se na natječaje, ali bi s druge strane moglo pridonijeti (što i jest cilj) bržem prebacivanju gospodarstva na moderne tehnologije.

Ono najgore što bi se moglo desiti, a za što kod nas postoje i realne šanse, je da se strogi zahtjevi o digitalizaciji i poštivanju okoliša ispunjavaju samo na papiru, dok se u realnosti prilikom provedbe projekata primjenjuje tradicionalna „drži vodu dok majstori odu“ filozofija. Među pobrojanim reformama, posebno onim okrenutim najmodernijim tehnološkim izazovima, ima i onih vrlo ambicioznih. Predviđa se, tako, izgradnja elektrolizatora kojima će se proizvoditi vodik, pa i uspostava šest punionica vodika „čime će se omogućiti nabava vozila na vodik te omogućiti prebacivanje dijela javnog gradskog prijevoza na vodik“.

Nadalje, tu je i plan nabavke šest brodova na električno-solarni pogon za obalni putnički promet, kao i izgradnja željezničkih električnih priključaka na kojima bi se trebali puniti akumulatori vlakova pa bi se elektromotornim vlakovima moglo voziti i po prugama koje nisu elektrificirane. Tu ambicioznu ideju bi možda najbolje bilo staviti u kontrast s drugim projektom navedenim u Planu, a kojim se želi tek postići stabilna usluga bežičnog interneta u postojećim vlakovima Hrvatskih željeznica. No, i jedni i drugi projekti predstavljaju potencijalne poslove za poduzetnike, kako one okrenute razvoju novih tehnologija tako i one okrenute jednostavnoj trgovini elektronikom.

Stoga, ako se na NPOO gleda kao na pokušaj sistematiziranja dijela projekata, investicija i reformi koje možda možemo očekivati od naših vlasti, onda je to vrlo uspio pokušaj. Isto tako, ako se na njega gleda kao na podlogu koja je trebala poslužiti za odobravanje novca iz europskog Mehanizma za oporavak i obnovu (RFF) onda ga i iz tog aspekta možemo proglasiti uspješnim.

No, ako ga se razmotri iz pozicije suvislog državnog dokumenta koji je trebao poslužiti kao nit vodilja na temelju koje će se dalje graditi naš razvoj i gospodarstvo, a takav je dojam dobiven iz nastupa premijera Andreja Plenkovića i ministara, onda je tu poprilično zakazao. Jedan od najproblematičnijih dijelova cijelog Plana je to što ostaje otvoreno pitanje po kojem su kriteriju u njega ubacivane pojedine reforme i investicije.

Nema sumnje da se daleko najveći dio njih stvarno i treba provesti. Ali, u naših sad već trideset godina „tranzicije“ reforma je vjerojatno riječ koja se izlizala od upotrebe, a da stvarnih promjena i dalje gotovo da i nema. Tako i pojedini projekti u Planu daju dojam da su se u njemu našli samo zato da bi dokument imao više stranica.

Primjerice, u Plan su ubačene i reforme poput: „Nastavak privatizacije poduzeća u državnom vlasništvu“ ili „Revidiranje popisa pravnih osoba od posebnog državnog interesa“ za koje se izričito navodi da za njihovu provedbu nije potreban novac iz RRF-a. Zašto su se takvi programi uopće našli u ovakvom jednom planu?

Koja je svrha navođenja „investicija“ koje nisu investicije da bi se opravdalo povlačenje novca za investicije? Prema navodima Vlade tijekom procesa izrade Plana održani su i neki sastanci sa stranama zainteresiranim za ono što će se naći u dokumentu. Javno savjetovanje nije provedeno, a i primjedbe saborskih zastupnika i članova saborskih odbora tijekom rasprava o sažetku dokumenta otkrivaju da je bilo kakvo savjetovanje izvan Vlade, ako je i postojalo, bilo vrlo ograničeno.

Sigurno se, dakle, moglo naći i projekata, reformi i/ili investicija koje su u ovom trenutku prioritetnije od nekih koje su se našle u samom Planu. I konačno, a tu se vraćamo i na problem kapaciteta koji smo već spomenuli, problem Hrvatske nikad nije bio nedostatak novca za investicije i reforme. Od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju EU prije dvadeset godina mi smo imali pristup europskim fondovima, a brojni drugi progami su nam bili dostupni i prije i nakon toga. Ono po čemu je Hrvatska nažalost poznata je katastrofalna učinkovitost prilikom korištenja europske pomoći. Novca je gotovo uvijek bilo samo ga mi nismo znali iskoristiti. A, još gore, dobar dio onoga što smo iskoristili smo bacili.

Već viđeno

U Planu ne postoji ništa što dosad već nismo čuli bezbroj puta. Sve pršti od reformi, investicija, novih tehnologija, tranzicije, zapošljavanja, razvoja vještina, obrazovanja, rasta konkurentnosti, jačanja poljoprivrede, prometnog sektora, energetike, zaštite okoliša, produljenja turističke sezone, istraživanja i inovacija, poboljšanja poslovnog okruženja, učinkovitosti javne uprave, pravosuđa, zdravstva, borbi protiv korupcije, održivosti, modernizacije…

Postoji li išta od ovoga što već niste čuli ili vidjeli? Nacionalni plan oporavka i otpornosti tako je, u konačnici, uglavnom popis postojećih projekata, programa i reformi prilagođen zahtjevima EU koji proizlaze iz Mehanizma za oporavak i otpornost iako je javnosti predstavljen kao nešto super ekstra turbo ekskluzivno što će Hrvatskoj donijeti sreću i blagostanje. Neće.