Dolaze opasna vremena koja bi mogla promijeniti tijek sudbine Europe”, izjavio je 1913. godine, pred prvi svjetski sukob, Winston Churchill, tadašnji Prvi lord Admiraliteta, mornarice koja je bila jedna od prevaga u Velikom ratu.

Churchill je tvorac kovanice “energetska sigurnost”, prvi je imao viziju prebacivanja brodova s ugljena na pogon naftom tj. na tadašnje naftne derivate. Time je napravio veliku razliku u sigurnosti i načinu opskrbe brodova gorivima. Vizionar Churchill uočio je da dolaze neprilike i krenuo u promjene.

Danas se postavlja pitanje ima li Europa unutarnju snagu da promjeni svoju i svjetsku gospodarsku paradigmu i postane lider u niskougljičnosti i održivosti. Ima li lidera koji će svojom vizijom ukloniti nedostatke, uvesti novu organizaciju i popuniti praznine nastale zbog brzih promjena?

Lidera koji se zna nositi s energetskom krizom, energetskom sigurnošću i s tromošću energetske tranzicije. Korona kriza svakako nije izgovor za nešto što se ne može posložiti posljednjih desetak i više godina.

Nedavno je Frans Timmermans, potpredsjednik EK, izvršni za Europski zeleni plan, izjavio da je Unija zakasnila s planom pet godina. Zapravo, kasni se 12 do 15 godina, jer dok je u EU trajalo usuglašavanje, regulativno traženje i nadmudrivanje oko konkurentnosti i tržišnog natjecanja, Kina i druge azijske zemlje dobro su se organizirale, ulagale u ljudski potencijal i snažno inovacijski i gospodarski napredovale.

Prerano izbačen prirodni plin

Trenutak nije opasan kao 1913. godine, međutim dolaze opasna vremena druge naravi, ugroženog blagostanja, zaostajanja za Kinom. Dolaze vremena koja su rezultat neučinkovitosti i europskih sitnih međusobnih nadmudrivanja.

Europa je u krizi industrijskog i energetskog identiteta koja je trenutačno prenaglašena po pitanju cijena energenata. Ona se manifestira kroz naglo poskupljenje energenata, a u pozadini su dublji problemi, strateški i interesni. Europa se želi pozicionirati kao prvi klimatsko neutralni kontinent na svijetu. Što je veliki civilizacijski iskorak. Ali za to treba dobro osmišljenu strategiju koja se može učinkovito provesti.

Moramo biti svjesni da će brza i heterogena tranzicija biti bolna, a Europa kada je riječ o novim tehnologijama već sada kasni za pojedinim azijskim zemljama. Kriza s cijenama energenata nekim će interesnim skupinama dobro doći, ali i ovo vrijeme će proći te je sada pitanje hoće li politika i donositelji odluka iz toga izvući pouku.

Očto sada izlaze na površinu različiti interesi država, prijepor fosilne industrije i novih zelenih industrija, koje EK stidljivo i pomalo neuvjerljivo propagira. Očito se ne mogu pomiriti različiti interesi, ne postoji zajednička strategija rada i djelovanja. Sve se odvija tromo i sporo.

Energetska tranzicija ima probleme jer je prerano izbačen prirodni plin, a nismo dovoljno napredovali u održivosti. Prirodni plin je imao ulogu izbacivanja ugljena iz europskih termoelektrana. Međutim, on nije odigrao tu ulogu na vrijeme te se ozbiljno razmatra vraćanje ugljena.

U Aziji stvari su jednostavne. Kina i Indija na valu fosilnih goriva šire svoju priču o dekarbonizaciji, razvijaju svoje niskougljične tehnologije i Industriju 4.0. I to je bolno jer to rade na temelju uporabe fosilnih goriva, plina pa čak i ugljena. Što je još važnije, Europi i SAD-u sve više uvjetuju niže cijene emisija CO2.

Kina usto gradi brojne vjetroelektrane, imaju najveći rast u prošlom desetljeću. Dok se u Hrvatskoj i EU raspravlja o vodiku nasuprot baterijama u vozilima, vjetru protiv solara. Kinezi nemaju taj problem, oni rade i jedno i drugo, i treće i četvrto, mudro i strateški promišljeno.

U Indiji, pak, od svih obnovljivih izvora energije 46 posto čine solarne elektrane i tako je prema Svjetskoj banci postala treća zemlja na svijetu po porastu instaliranih kapaciteta u posljednjih nekoliko godina.

U vremenskom tjesnacu

S druge strane, Europa priča o dekarbonizacijji ne razmišljajući kako to provesti u djelo. Ne razmišljajući da do 2030. ima izuzetno težak zadatak smanjiti emisije CO2, što je sama sebi nametnula misleći da će to biti njezina konkurentska prednost. Umjesto da je krenula na vrijeme i olakšala tranziciju svojoj industriji i građanima.

Europa je očito pogriješila u pogledu energetike i to ne samo kada je riječ o cijenama već i o načinu trgovanja, strategiji rasta, neučinkovitom poticanju proizvodnje, ignoriranju obnove rezervi prirodnog plina, kao i s kompliciranom regulativom.

Europa je trenutačno u vremenskom tjesnacu za ostvarivanje svojih ciljeva koji su proklamirani programom Europski zeleni plan. Sve se moralo odigrati na vrijeme, puno ranije te resursno i vremenski učinkovitije.

Dijelom to se dogodilo i zbog opiranje velikih, npr. Njemačke (ali ne samo nje), koja je s jedne strane tumačila svoju zelenu agendu, a s druge čuvala mnogobrojna mjesta u rudarstvu, i to 2018. preko 80.000, prema Deloitteu.

Očito je da trebamo novog Churchilla s vizijom snažne i smislene tranziciju koja će Europu dovesti do klimatski neutralnog kontinenta. I to usuglašavanjem različitih interesnih dionika za dobrobit europske industrije i gospodarstva. Rješenje je i u plaćanju tržišne vrijednosti energenata, ali samo na ravnopravnoj osnovi diljem cijele Europe.