Kada ne bi svi zajedno dijelili ovaj planet (čega budimo iskreni većina i nije svjesna) bilo bi manje zabrinjavajuće, a ovako ostaje nam nada u bolje sutra koje više neće biti obilježeno ekstremnim vremenskim prilikama, toplinskim valovima u Sjevernoj Americi i južnoj Europi, razornim požarima u Kanadi i Sibiru, ledenim valom u središtu SAD-a, jakim oborinama i poplavama u Kini i na zapadu Europe te sušom koja je prouzročila glad na Madagaskaru.

I dok lideri svijeta u škotskom Glasgowu razgovaraju o klimatskim promjenama i smanjenju emisija štetnih plinova moramo se zapitati od kud nam uopće ideja ili nada da će svjetski vođe uspjeti učiniti bilo što kada nisu bili sposobni u protekle dvije godine donijeti jedinstvenu odluku o borbi protiv Covida-19 ili barem odluku o ravnopravnoj raspodjeli cjepiva kako bi virusu svi zajedno u istom trenutku stali na kraj.

Koliko god lice Grete Thunberg bilo simpatično i koliko god ona slala točne i za svoje godine gotovo nevjerojatne odrasle poruke u svijetu u kojem u ovom trenutku trećina, a možda i više populacije doslovno gladuje teško je iskreno vjerovati u neki dogovor u Glasgowu, koji bi na kraju ipak mogao ostati samo mrtvo slovo na papiru.

Naime, svi oni koji su tamo stigli imaju neku svoju malu sebičnu agendu. Jer ako planet na kojem živimo promatramo kao cjelinu onda je svaka država ili svaki kontinent dio te cjeline, a izdvajanje jednog na račun drugog je sebično. I tu je glavno pitanje – koliko je vođama Europske unije ili SAD-a iskreno stalo do afričkog kontinenta ili glađu pogođenog Madagaskara?

Muskov izazov UN-u

Odgovor leži u svakom od nas, jer ako se zapitamo to isto pitanje mogli bi dobiti porazne rezultate budući da je “korona nepravdom” pogođen cijeli svijet koji u ovom trenutku teško da brine puno dalje od svoje države, a kamoli kontinenta.

Nismo li uostalom u jednom od razvijenih područja svijeta – Europi prije samo godinu i pol svjedočili nemogućnosti jedinstvene reakcije na korona krizu. Ako netko misli da nismo, neka samo pita Italiju.

Međutim, ovdje leži velika ironija cijele priče. Iako se čini kako nemogućnost pravog i iskrenog djelovanja u spuštanju temperature na Zemlji leži u sebičnosti izgleda da i spas leži u istoj stvari – dobroj staroj ljudskoj sebičnosti.

Jer kada je prije nekoliko dana Elon Musk rekao da će prodati sve dionice Tesle odmah i riješiti glad u svijetu ako mu netko iz Svjetskog programa za hranu Ujedinjenih naroda objasni kako se to može sa šest milijardi dolara on ne djeluje iz altruističnih razloga već kao svaki poslovni čovjek želi točno doznati gdje je i kako će njegov novac biti potrošen. I to prozivajući UN, odnosno financijski plan, da je netransparentan.

Slično je i s danas prisutnim strahom od velikih izbjegličkih valova u razvijem zapadnom svijetu. Novim izvješćima Bidenove administracije prošlog tjedna poslano je oštro upozorenje – učinci klimatskih promjena bit će sveobuhvatni i predstavljat će problem svakoj nacionalnoj vladi.

U tim izvješćima administracija SAD-a navodi da klimatske promjene pokreću migracije, što je prvi put da američka vlada službeno priznaje takvu vezu. I eto ga, ne laje pas zbog sela već zbog sebe.

Ipak, iz prepucavanja jednog od najbogatijih ljudi svijeta i jedne od najvećih svjetskih organizacija dolazimo do mogućeg rješenja.

Korporacije pretekle države

Svjetski čelnici koji razgovaraju u Glasgowu u današnja vremena sveopće infodemije ne mogu samo izaći pred javnost i izjaviti kako su se dogovorili – moraju jasno pokazati što klimatska, okolišna, zelena politika zapravo predstavlja.

Svojim Zelenim planom EU je možda otišla najdalje jer je pokazala kako uz zaštitu okoliša zeleno znači i zapošljivost, nova radna mjesta, promjenu ekonomske paradigme. I to je odlično, to je ustvari igranje na lokalnu sebičnost s idejom globalne promjene.

Ali Europa nije izolirani otok već dio daleko veće cjeline i sama može malo toga. Rusija, Kina, SAD, nerazvijeni dijelovi poput Afrike mjesta su koja će odlučivati sudbinu svih nas. Jer ako je prošlo pet do dvanaest i ako već sada živimo u vremenu u kojem vodimo cijeli planet u propast onda je promjena paradigme potrebna na svim mjestima.

Zapravo, recept za postizanje ciljeva i nije tako neshvatljiv, puno veći problem je ljudska priroda koja od pećine do danas ne funkcionira na načelu plemenitog divljaka već na načelu osobne akumulacije dobara. I ne bi u tome bilo ničeg lošeg jer danas u 21. stoljeću možemo slobodno reći kako su pojedine korporacije ponekad učinile na društveno odgovornom planu daleko više od država i demokratski izabranih vođa.

Ako su nekad svjetske sile Amerika i Rusija slale ljude u svemir danas to čine korporacije. Na popularizaciji električnih vozila daleko je više učinio Musk nego bilo koji državnik.  Ipak, teže možemo odgovoriti na pitanje kako i zašto se to događa jer i dalje su te korporacije u lovu na akumulaciju dobara, a ti demokratski izabrani vođe trebali bi biti u lovu na dobrobit zajednice.

Bez puno vjere u ono što će uloviti u Glasgowu možda bi bilo bolje vidjeti u kojem smjeru će ići razgovori ili inicijative UN-a prema onim najbogatijima. Možda uz malo transparentnosti u poslovanju državnih organizacija netko i dođe do rješenja kako u 21. stoljeću biti bez gladnih u svijetu.

Ili nas možda čeka puno strašniji scenarij, a taj je da svi preselimo u Zuckerbergovu Metu – šareni virtualni svijet u kojem Zemlja može biti ravna ploča za one koji u to vjeruju. U toj utopiji klimom se lako upravlja.