Rastuća inflacija, naglo povećanje cijena energije, uska grla u proizvodnji, nestašice, vodoinstalateri koji vam ne žele uzvratiti pozive – ekonomska pravovjernost upravo je naletjela na zid stvarnosti pod nazivom “ponuda”.

I potražnja je bitna, naravno. Da ljudi žele kupiti upola manje nego što to čine, današnja uska grla i nestašice ne bi se događale. Ali američke Federalne rezerve i Riznica tiskale su bilijune novih dolara i slale čekove svakom Amerikancu.

Nije trebalo biti teško predvidjeti inflaciju, a ipak je potpuno iznenadila Federalne rezerve. Fedov izgovor je da su šokovi ponude prolazni simptomi potisnute potražnje. No, posao Feda je – ili barem bi trebao biti – kalibrirati koliko ponude gospodarstvo može dati, a zatim prilagoditi potražnju toj razini i ne višoj od nje.

Trenutačna kriza trebala bi promijeniti ideje. Obnovljeno poštovanje može doći u školu stvarnog poslovnog ciklusa, koja se fokusira upravo na ograničenja ponude i upozorava na smrt uslijed tisuće rezova od neučinkovitosti ponude. Jednako tako, nadamo se da više nećemo čuti modernu monetarnu teoriju, čiji se zagovornici zalažu da vlada tiska novac i šalje ga ljudima. Proglasili su da inflacija neće uslijediti.

Ali Sjedinjene Američke Države ne bi trebale biti suočene s krizom ponude. Realni američki BDP po stanovniku (prilagođen inflaciji) u posljednjem tromjesečju jedva je prešao razinu prije pandemije, a ukupna zaposlenost i dalje je pet milijuna ispod svog prethodnog vrhunca.

Zašto je kapacitet ponude američkog gospodarstva tako nizak? Očito, ima puno nepredviđenih okolnosti. Slijedom toga, zadaća ekonomske politike preusmjerena je na mjesto na kojem je trebala biti cijelo vrijeme: na smanjenje neučinkovitosti na strani ponude.

Destimulativne mjere

Jedan od temeljnih problema danas je sjecište nestašice radne snage i Amerikanaca koji niti ne traže posao. Iako je na popisu više od deset milijuna radnih mjesta – tri milijuna više od vrhunca prije pandemije – samo šest milijuna ljudi traži posao.

Znamo dvije stvari o ljudskom ponašanju: prvo, ako ljudi imaju više novca, manje rade. Dobitnici lutrije obično daju otkaz. Drugo, ako su nagrade za rad veće, ljudi rade više. Naša trenutačna pravila nude dvostruki peh: više novca, ali većina će biti oduzeta ako netko radi.

Prošlog ljeta svima je postalo jasno da se ljudi koji primaju više naknada kao nezaposleni nego što bi zarađivali od rada neće vratiti na tržište rada. Taj problem ostaje kod nas i pogoršava se. Sjećate se kad su komentatori prije nekoliko godina upozorili da ćemo morati poslati čekove s osnovnim dohotkom vozačima kamiona čija će radna mjesta uskoro biti ukinuta umjetnom inteligencijom? Pa počeli smo slati ljudima čekove, a sada smo iznenađeni kad smo otkrili da nedostaje vozača kamiona.

Praktično svaka politika na sadašnjem dnevnom redu sadrži tu destimulativnu mjeru, što povećava ograničenja ponude. Razmotrite brigu o djeci kao jedan mali primjer među tisućama. Troškovi skrbi o djeci proglašeni su najnovijom “krizom”, a zakon “obnovi bolje” predlaže novo otvoreno pravo. Da, pravo: “Svakoj obitelji koja podnese zahtjev za pomoć … nudi se pomoć za skrb o djeci” bez obzira na troškove.

Taj zakon vodi do naglog i velikog povećanja troškova i destimulativnih mjera. Propisuje se da radnici u skrbi o djeci moraju biti plaćeni najmanje jednako kao i učitelji u osnovnim školama (63.930 dolara), umjesto sadašnjeg prosjeka (25.510 dolara). Pružatelji usluga moraju imati licenciju.

Obitelji plaćaju fiksni i rastući dio obiteljskih prihoda. Ako obitelji zarađuju više novca, naknade se smanjuju. Ako se par vjenča, plaća višu stopu, na temelju kombiniranog dohotka. Budući da su plaćanja proglašena dijelom prihoda, a vlada uzima ostatak ili će cijene otići u nebo ili brzo mora uslijediti kontrola cijena. Ili razmislite o klimatskoj politici, kojoj ove zime slijedi hladan tuš.

I ovo je bilo predvidljivo. Politika je trenutačno usredotočena na uništavanje ponude fosilnim gorivima prije nego što pouzdane alternative budu spremne u odgovarajućim razmjerima.

Apsurdno skupa infrastruktura

U Sjedinjenim Američkim Državama donositelji politike osmislili su pristup usmjeren na ukidanje fosilnih goriva, ponavljajući pritom mantru da “klimatski rizik” prijeti tvrtkama koje se bave fosilnim gorivima bankrotom zbog niskih cijena. Vidjet ćemo hoće li činjenice ovdje ikoga posramiti. Molba OPEC-u i Rusiji da otvore slavine koje smo zatvorili ići će samo dotle.

Međunarodna agencija za energiju objavila je prošlog tjedna da će sadašnja klimatska obećanja “otvoriti” 13 milijuna novih radnih mjesta te da će se ta brojka udvostručiti u “scenariju neto nulte emisije”. Ali mi imamo nestašicu radne snage. Ako ne možete zaposliti vozače kamiona za istovar brodova, odakle će doći tih 13 milijuna novih radnika i tko će raditi poslove koje su oni prije radili?

Vrijeme je da otključamo okove ponude koje su stvorile naše vlade. Vladina politika sprečava ljude u izgradnji više smještaja. Profesionalne dozvole smanjuju ponudu. Radno zakonodavstvo smanjuje ponudu i prilike, na primjer, zakoni koji zahtijevaju da se vozači Ubera kategoriziraju kao zaposlenici, a ne kao vanjski suradnici.

Infrastrukturni problem nije novac, već to što su zakon i propisi učinili infrastrukturu apsurdno skupom, ako se ona uopće može graditi. Podzemna željeznica sada stoji više od milijardu dolara po milji. Pravila ugovaranja, nalozi za isplatu sindikalnih plaća, odredbe “kupujte američko” i tužbe podnesene pod izlikom zaštite okoliša ometaju radove i smanjuju ponudu.

Oplakujemo nestašicu radne snage, ali tisuće budućih imigranata očajnički žele doći na naše obale raditi, plaćati poreze i pokrenuti našu ekonomiju.

Kriza ponude s inflacijom veliki je poziv na buđenje. Ponuda i učinkovitost sada moraju biti na vrhu naših prioriteta ekonomske politike.

© Project Syndicate 2021.