U Zagrebu, glavnom gradu Republike Hrvatske, stvari nikada nisu bile sjajne. Od početka samostalnosti do danas glavni grad je s vremena na vrijeme bio grad slučaj. Devedesetih godina tadašnji predsjednik države, prema ovlastima koje je imao, smijenio je u nekoliko tjedana više gradonačelnika, jer tako je to tada išlo. Nije se niti pričalo o modernom, pametnom gradu, ugodnom mjestu za življenje, bio je rat i važnije su bile neke druge stvari.

Nakon devedesetih počela je dugogodišnja vladavina Milana Bandića i ponovno se malo ili gotovo nikako nije govorilo o gradu kao mjestu življenja, već je grad uvelike bio političko bojište, često čak i dinamičnije i zanimljivije od države. Milan Bandić je preminuo i nekako su svi očekivali da za grad počinjenje jedna nova era – urbanistička, modernistička i pravno sređena. Nekako su svi mislili da sad odjednom grad više neće biti politički i na druge načine isforsirani slučaj, već metropola u kojoj se razgovara o kvaliteti življenja njezinih stanovnika, koji napomene radi, čine četvrtinu stanovništva cijele države. Gospodarski gledano, Zagrepčani plaćaju najviši prirez u toj istoj državi.

Ukazali na Bandićeve ugovore

Međutim svi oni koji su to mislili ili se tome nadali pogriješili su u jednoj stvari – povijesno gledano aktivizam i pristojno življenje nemaju veze jedno s drugim. Aktivizam unutar civilnih udruga u modernoj demokraciji s važnim razlogom nalazi se tamo gdje jeste, a ne na vlasti. Građanski, nevladin, nepolitički aktivizam je odličan korektiv postojećoj vladajućoj strukturi bez obzira je li ta struktura tehnokratska, lijeva ili desna, populistička ili teško konzervativna. Aktivizam i politika jednostavno nisu isto. Politika je po većini pitanja, bez obzira jesu li ona politička ili gospodarska, prije svega sfera kompromisa i dobivanja najboljeg iz mogućeg. Aktivizam je sam po sebi beskompromisan i lako zapaljiv. Grad Zagreb sada se i gospodarski i politički i u svakom drugom pogledu nalazi u velikom problemu upravo zato što su na vlasti aktivisti, a ne strukturirana politička stranka. Jer strukturirana politička stranka, ako bi već znala za kosture iz ormara, prema njima bi i krojila upravljačka rješenje. Ono što pokazuje slučaj Ante Samodola je da je Možemo znalo za kosture iz ormara, ali je rješenje tražilo nakon pobjede i bez da su imali svoje ljude. Slično je s problemima otpada u Zagrebu, gdje je Možemo aktivistički odigralo svoju ulogu ukazivanja na ugovore koje je sklopio pokojni Milan Bandić, ali bez da je dolaskom na vlast dovelo svoje ljude i donijelo svoja rješenja.

Pa se može postaviti jednostavno pitanje – je li rješenje problema otpada za bivšu vlast bilo najbolje od mogućeg, kako to već jeste u politici? Rješenje ove sadašnje vlasti nalazi se u slijepoj ulici upravo jer nastupa aktivistički bez rješenja. Kada je Tomislav Tomašević najavio održavanje redovnih tiskovnih konferencija bio sam mišljenja kako je to loš potez jer netko s pozicije vlasti od svog grada radi slučaj, i to se i dogodilo. Zagreb je na razini Hrvatske u proteklih nekoliko tjedana postao puno veći grad slučaj nego svih proteklih godina.

Ponašaju se kao oporba

I to samo zato što se sadašnje vodstvo, poput Mosta prije nekog vremena, na poziciji vlasti ponaša kao oporba. Zagreb nije samo mjesto u kojem živi četvrtina hrvatskog stanovništva, Zagreb je mjesto gdje se nalaze neki od najvećih poslovnih subjekata i čiji je BDP daleko iznad nekih drugih dijelova Hrvatske. Grad Zagreb bi trebao biti mjesto na kojem se pokreću promjene, razvijaju nove ideje, mjesto u kojem hrvatsko gospodarstvo ima čvrsto uporište baš u razvoju ideja i inovacija, a stanovnici najbolje i najugodnije mjesto za život. U ovom trenutku se to tako ne čini, a nova gradska vlast na čelu s Tomislavom Tomaševićem, kojeg je, budimo iskreni, većina medija u izbornom vremenu preferirala, morala bi se što prije uozbiljiti i koliko god to zvučalo čudno – riješiti se aktivizma i prihvatiti se upravljanja. Prosvjedi oko Cvjetnog trga prije dosta godina bili su i medijima i javnosti simpatični, podrška je bila velika, ali ako danas pogledamo kompleks Tome Horvatinčića na Cvjetnom trgu ne vidimo neko ruglo i devastaciju prostora, vidimo dobro mjesto za ostaviti automobil u centru grada i popiti kavu. Naime, ono što želim zaključiti je upravo ono s početka teksta – aktivizam i politika nisu isto. Možda bi dobra prispodoba bila zamisliti sindikaliste na mjestima predsjednika Uprava tvrtki i obrnuto – ne bi išlo, i jedni i drugi imaju svoje zadaće i svoje uzuse ponašanja koji nikad neće niti mogu biti isti. Tako je i s aktivizmom i politikom. Tako je sa Zagrebom, morat će se birati ili upravljanje ili aktivizam.